StoryEditorOCM
SplitJEDAN JE ŽIVOT

Ispovijest Splićanke: ‘Bila sam ludo zaljubljena u muža. A onda se u njemu nešto promijenilo, bilo je toliko gadno...‘

Piše T. J.
26. studenog 2024. - 17:58

Splitski Caritas brine se i za žrtve nasilja u obitelji. Objavljujemo jednu potresnu priču i ukazujemo na to koliko je potrebno pomoći takvim žrtvama. No i one moraju smoći snage i prelomiti u sebi da nije u redu trpjeti nasilje, nije u redu djecu izlagati svakodnevnoj vici, tučnjavi, krvi po zidovima...

Žena, čiji identitet ne objavljujemo zbog razumljivih razloga, navela je:

Uvijek sam nakon doživljenog nasilja sebi govorila: "Ako se to opet ponovi, otići ću." To nije bilo lako jer sam vjerovala da su djeci potrebni i mama i tata. Ali kakvi mama i tata? Je li djetetu potrebna mama koja je konstantno pod stresom i u strahu? Mama koja ima svoje lomove i često slomljena plače, da to djeca znaju i vide? Njima treba mama koja je sretna, koja ima energije i strpljenja da bude potpora i zaštita svojoj djeci. Teško je bilo biti to kad sama nisam bila zaštićena.

Upoznala sam supruga nakon srednje škole i zaljubila se kao nikada do tada. Činio mi se kao savršena osoba, s obzirom na to da nisam imala baš idealan odnos s roditeljima. Uvijek su mi govorili da sam problematično dijete i nekako je s godinama rasla ta distanca između nas, nisam imala osjećaj da pripadam.

I kad sam upoznala svoga sadašnjeg supruga, sve se posložilo. U vezu smo ušli jako brzo, jako mladi. Na početku je sve bilo skoro pa idealno, bili smo jedno drugome cijeli svijet. Prvi agresivni postupci prema meni počeli su već za vrijeme prve trudnoće. Barem oni kojih sam u tom trenutku bila svjesna. Kasnije su mi objasnili da je i puno toga drugog u našoj vezi bilo nasilje, ali ja to nisam prepoznavala. Uvijek je bio ljubomoran na svakoga tko bi me pogledao, uvijek su mu smetali moji prijatelji, moji interesi koji nisu uključivali njega. Ja sam bila uvjerena da je taj čovjek lud za mnom.

To se s vremenom samo pogoršavalo. U početku nisam reagirala na uvrede i agresivno ponašanje. Nadala sam se da se neće ponavljati, ali ponavljalo se. Pokušala sam na sve načine da se to promijeni, od ignoriranja razgovora, svađa s njim, odlaženja kod roditelja, pa vraćanja njemu. Kroz sve to on se nije mijenjao, a ja sam postajala sve više tupa na sve to. Kao da sam bila odustala od svega, nas, pa i sebe.

Bilo mi je bitno samo preživjeti idući dan, da sve bude mirno. Tada sam vidjela promjenu kod njega. Postao je pažljiv, prestala su vrijeđanja, čak se i ispričao za loše dane koje je imao, i ja sam se vratila na staro. To je trajalo neka dva mjeseca, kad je sve opet naizgled bilo kao prije, do jedne situacije na dočeku Nove godine. Bili smo na dočeku s prijateljima, on je bio u alkoholiziranom stanju i u jednom trenutku prokomentirala sam kako je već kasno i kako bih išla kući.

On nije reagirao, a ja sam nastavila s nagovaranjem da idemo kući. On nije ništa posebno rekao, samo smo sjeli u auto i šutjeli do kuće. Nakon što smo prošli kroz vrata, osjetila sam nalet iza sebe i u drugom trenutku već sam bila zakucana u zid. Zgrabio me je za kosu i vukao me po dnevnom boravku vičući kako sam ga osramotila pred svima. Zabijao me u zidove, vrata, sve što mu se tada našlo na putu. Ni ne sjećam se cijele te noći ni kako je završila. Samo se sjećam da mi je cijelo vrijeme prolazilo kroz glavu: „Što si mu išla govoriti da idete kući, naljutila si ga.“

Od te noći danima nisam izlazila iz kuće. Ne samo zbog srama, nego i zbog toga što sam bila svjesna da će me ljudi osuđivati. Da će reći da sam ga sama izabrala, da su svi znali da je problematičan, pa ako sam s njim, da zaslužujemo jedno drugo, da ja zaslužujem ovo. Taj je osjećaj jako dugo trajao. U takvom braku rođeno je dvoje djece i zbog njih sam ostajala. Ali, iskreno, i zbog sebe. Jer me je bilo strah suočiti se sa samom sobom, priznati da živim takav život i da mi treba pomoć. S druge strane, uvijek sam radila neke kratke poslove i nisam imala novca da odem i brinem se o svojoj djeci.

Od osjećaja jake zaljubljenosti došla sam do toga da ga se bojim, da sam najsretnija kad nije kod kuće. Psihički bih se pripremala jer nikada nisam znala u kakvom će raspoloženju doći u stan. Bilo mi je jako teško.

Često sam osjećala frustraciju jer sam se osjećala nemoćno u cijeloj toj situaciji. Nakratko bi mi pomogli razgovori s bliskim ljudima, ali ja sam očekivala da će mi netko reći čaroliju kojom će se sve promijeniti nabolje. Svi su mi uglavnom govorili da odem od njega. Tada bi meni odzvanjalo u glavi "Ali ja njega volim", i ajde još da probam ovo, pa da probam ono...

Dok nije došlo do trenutka da zapitam sebe volim li ja sebe. Dopušta li osoba koja sebe voli da doživljava i trpi nasilje nad sobom? Je li normalno da osoba koja mene, kao, voli vrši nasilje nada mnom? Ako je to ljubav, nemoj me tako voljeti, niti želim takvu ljubav. Prije nego što sam otišla, bila sam dovoljno svjesna sebe da znam da to što sam doživjela i živim nije normalan život. Osjećala sam da ako se želim čuvati, mentalno, emocionalno i fizički, ako želim da moja djeca imaju mamu koja će biti dobra u svojoj ulozi u životu, da moram otići. Drugog načina više nije bilo.

Kako do skloništa... 

Splitsko sklonište za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja
Mob: 091/4747 414
E-mail: caritas-skloniste@smn.hr

Sve informacije možete naći i OVDJE

Razgovarajući s bliskim osobama, saznala sam da postoji sklonište za žene i djecu. Nisam imala nikakvu predodžbu i mišljenje o skloništu, ali znala sam da će mi to biti puno bolje nego da ostanem s njim i da mi je sklonište jedina opcija koja će mi promijeniti život nabolje. Kad usporedim sebe sada i prije ulaska u sklonište, mogu reći da sam jako ponosna na sebe i na svoje promjene na svim poljima. Kada sam tek došla, bila sam pod stresom, jako nemirna. Teško mi je bilo sabrati se. Imala sam napadaje panike. Uhvatila bih se u trenutku da očekujem opasnost i stres jer mi je to godinama bilo sastavni dio života.

Sada sam puno stabilnija, mirnija, sretnija i radim na planovima za život. Da mogu vratiti vrijeme, puno prije bih otišla iz tog nasilnog odnosa, puno prije bih uzela život u svoje ruke. Na kraju krajeva, ja sam odgovorna za svoj život i odluke koje ću donositi. Ne trebam očekivati od drugih da će me usrećiti, makar je predivno kad se to dogodi. Ali to nije ničija odgovornost, nego moja. Učim voljeti sebe. Kad mi je teško, kažem si: "Budi ponosna na sebe. Jaka si, hrabra si. Prošla si kroz teške periode i nisi dopustila da te to porazi. Odlučila si se boriti za sebe i svoje anđele." Drugim ženama koje prolaze slične ili iste stvari koje sam ja prolazila želim poručiti da nisu same – imaš snagu koju samo žena može imati, žena koja će učiniti sve da ona i njezina djeca imaju siguran život. Podigni glavu, nasmij se, zagrli se, voli se i ne dopusti da ti netko drugi krade život i sreću, jer ona je samo tvoja. Zaslužila si sve dobro i ne prihvaćaj ništa manje od toga.

Obilježen Međunarodni dana borbe protiv nasilja nad ženama

iz Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije su priopćili: 

U povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i 13. obljetnice rada Skloništa za žrtve nasilja u obitelji, Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije je 25. studenoga organizirao stručni skup pod nazivom "Nasilje kao vrh sante leda – skrivene posljedice nasilja u obitelji". Stručni skup održao se u prostorijama Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije.

U 13 godina rada, u Skloništu je pružen privremeni smještaj za 93 žene i 80 djece, ukupno 173 korisnika.

Nasilja u obitelji je sve više, što govore i statistički podaci Ministarstva pravosuđa. Samo u posljednjih tjedan dana zabilježena su 36 kaznena i 96 prekršajnih djela nasilja u obitelji na području Hrvatske, što znači da je jako puno osoba potencijalno u potrebi smještaja u skloništima.

Smještajni kapacitet Skloništa za žrtve nasilja u obitelji Caritasa SMN-a je 12 osoba, te se iz godine u godinu pokazuje koliko je on nedostatan u odnosu na potrebe. Tako su u 2023. godini zaprimljeni zahtjevi za smještaj 103 žene i djecu, dok je zbog manjka kapaciteta smješteno samo 16 žena i djece, što znači da je zbog nedostatka kapaciteta, nažalost, 87 žena i djece bilo smješteno u drugim skloništima u Hrvatskoj u kojima je u tom trenutku bilo mjesta. Ono što ova godina pokazuje jest to da se ženama puno teže osamostaliti, nailaze na puno više prepreka, a samim time ostaju dulje u Skloništu. Tako su u 2024., od ukupno 26 zahtjeva, realizirana samo četiri nova jer su se u prošloj godini već popunili kapaciteti.

Kapacitet je nedovoljan, ali to nije jedini problem kada se govori o skrbi o žrtvama nasilja. Kad se nasilje dogodi i osoba je ugrožena, u tom trenutku joj je najbitnije pružiti sigurno mjesto. Međutim, već idući dan postane jasno da nasilje nosi i svoje skrivene posljedice s kojima se suočavaju žrtve nasilja – dugotrajna nezaposlenost, predrasude i nerazumijevanje, socijalna isključenost, rizici za fizičko i mentalno zdravlje, a kod djece i mladih transgeneracijski prijenos nasilnih obrazaca ponašanja prema vršnjacima, u mladenačkim vezama, a poslije u odrasloj dobi. Cilj stručnog skupa jest progovaranje o ovoj temi, razmjena iskustava, uvid što funkcionira, što ne, čega nedostaje u sustavu i kako zajednički djelovati da se smanje posljedice koje nasilje u obitelji ima na žrtve.

Iako je danas Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u Skloništu je ta borba svakodnevna u radu s korisnicima, gdje je naglasak na podršci ženama i djeci u svemu što ih čeka i njihovu novom početku bez nasilja.

Sve to ne bi bilo moguće bez podrške zajednice. Prije svega Splitsko-makarske nadbiskupije, koja sve ove godine prepoznaje skrb o žrtvama nasilja u obitelji kao jedan od važnih oblika djelovanja Caritasa u brizi oko najranjivijih skupina društva.

Također, zahvaljujući i podršci lokalne i regionalne samouprave – Splitsko-dalmatinske županije, gradova Splita, Omiša, Trogira, Kaštela, Sinja, Solina i općina Klis i Podstrana, ali i građana Splita i cijele županije koji su pokazali koliko smo kao zajednica solidarni i osjetljivi kad se radi o našim sugrađanima koji trebaju pomoć, koji sve ove godine podržavaju Sklonište.

Ovaj dan je prilika i odgovornost da budemo glas ljudi o kojima skrbimo i koje pomažemo te da u njihovo ime progovaramo o poteškoćama s kojima se suočavaju, o izazovima i mogućnostima unutar skrbi o žrtvama nasilja u obitelji, poboljšanju kvalitete njihovih života, zaštiti njihovih prava i prevenciji transgeneracijskog prijenosa nasilja. U povodu toga Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije organizirao je stručni skup "Nasilje kao vrh sante leda – skrivene posljedice nasilja u obitelji" u prostorijama Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije. Okupljene su na početku pozdravili Denis Maslov, ravnatelj Caritasa SMN-a, Blaženko Boban, župan Splitsko-dalmatinske županije, i Tihana Maglica, predstavnica Grada Splita, koji su naglasili važnost ovakvih okupljanja i zajedničke suradnje.

Na stručnom skupu predavanja su održali Marta Grbić, voditeljica Skloništa za žrtve nasilja u obitelji Caritasa SMN-a, Davorka Kovačić Borković, voditeljica Savjetovališta za djecu i mlade NZJZ-a Splitsko-dalmatinske županije, Željka Barić, ravnateljica Doma "Duga-Zagreb", i Senka Damjanović, psihologinja Doma "Duga-Zagreb". Na stručnom skupu predstavljen je zbornik "Mehanizmi prepoznavanja nasilja u obitelji i društveno-pravni odgovori", nastao kao plod zajedničke suradnje Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti i Caritasa SMN-a u sklopu istoimene konferencije. Glavni naglasak stručnog skupa bio je na važnosti međuresorne suradnje i razvoja izvaninstitucionalnih usluga, kao i novih oblika podrške za žrtve nasilja u obitelji nakon napuštanja nasilnih odnosa, kako bi se prevenirao povratak u nasilnu sredinu i osobe koje su preživjele nasilje podržalo u novom početku bez nasilja.

image

CARITAS

image

CARITAS

image

CARITAS

image

CARITAS

image

CARITAS

image

CARITAS

image

CARITAS

image

CARITAS

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. studeni 2024 18:03