Splitski Caritas brine se i za žrtve nasilja u obitelji. Objavljujemo jednu potresnu priču i ukazujemo na to koliko je potrebno pomoći takvim žrtvama. No i one moraju smoći snage i prelomiti u sebi da nije u redu trpjeti nasilje, nije u redu djecu izlagati svakodnevnoj vici, tučnjavi, krvi po zidovima...
Žena, čiji identitet ne objavljujemo zbog razumljivih razloga, navela je:
Uvijek sam nakon doživljenog nasilja sebi govorila: "Ako se to opet ponovi, otići ću." To nije bilo lako jer sam vjerovala da su djeci potrebni i mama i tata. Ali kakvi mama i tata? Je li djetetu potrebna mama koja je konstantno pod stresom i u strahu? Mama koja ima svoje lomove i često slomljena plače, da to djeca znaju i vide? Njima treba mama koja je sretna, koja ima energije i strpljenja da bude potpora i zaštita svojoj djeci. Teško je bilo biti to kad sama nisam bila zaštićena.
Upoznala sam supruga nakon srednje škole i zaljubila se kao nikada do tada. Činio mi se kao savršena osoba, s obzirom na to da nisam imala baš idealan odnos s roditeljima. Uvijek su mi govorili da sam problematično dijete i nekako je s godinama rasla ta distanca između nas, nisam imala osjećaj da pripadam.
I kad sam upoznala svoga sadašnjeg supruga, sve se posložilo. U vezu smo ušli jako brzo, jako mladi. Na početku je sve bilo skoro pa idealno, bili smo jedno drugome cijeli svijet. Prvi agresivni postupci prema meni počeli su već za vrijeme prve trudnoće. Barem oni kojih sam u tom trenutku bila svjesna. Kasnije su mi objasnili da je i puno toga drugog u našoj vezi bilo nasilje, ali ja to nisam prepoznavala. Uvijek je bio ljubomoran na svakoga tko bi me pogledao, uvijek su mu smetali moji prijatelji, moji interesi koji nisu uključivali njega. Ja sam bila uvjerena da je taj čovjek lud za mnom.
To se s vremenom samo pogoršavalo. U početku nisam reagirala na uvrede i agresivno ponašanje. Nadala sam se da se neće ponavljati, ali ponavljalo se. Pokušala sam na sve načine da se to promijeni, od ignoriranja razgovora, svađa s njim, odlaženja kod roditelja, pa vraćanja njemu. Kroz sve to on se nije mijenjao, a ja sam postajala sve više tupa na sve to. Kao da sam bila odustala od svega, nas, pa i sebe.
Bilo mi je bitno samo preživjeti idući dan, da sve bude mirno. Tada sam vidjela promjenu kod njega. Postao je pažljiv, prestala su vrijeđanja, čak se i ispričao za loše dane koje je imao, i ja sam se vratila na staro. To je trajalo neka dva mjeseca, kad je sve opet naizgled bilo kao prije, do jedne situacije na dočeku Nove godine. Bili smo na dočeku s prijateljima, on je bio u alkoholiziranom stanju i u jednom trenutku prokomentirala sam kako je već kasno i kako bih išla kući.
On nije reagirao, a ja sam nastavila s nagovaranjem da idemo kući. On nije ništa posebno rekao, samo smo sjeli u auto i šutjeli do kuće. Nakon što smo prošli kroz vrata, osjetila sam nalet iza sebe i u drugom trenutku već sam bila zakucana u zid. Zgrabio me je za kosu i vukao me po dnevnom boravku vičući kako sam ga osramotila pred svima. Zabijao me u zidove, vrata, sve što mu se tada našlo na putu. Ni ne sjećam se cijele te noći ni kako je završila. Samo se sjećam da mi je cijelo vrijeme prolazilo kroz glavu: „Što si mu išla govoriti da idete kući, naljutila si ga.“
Od te noći danima nisam izlazila iz kuće. Ne samo zbog srama, nego i zbog toga što sam bila svjesna da će me ljudi osuđivati. Da će reći da sam ga sama izabrala, da su svi znali da je problematičan, pa ako sam s njim, da zaslužujemo jedno drugo, da ja zaslužujem ovo. Taj je osjećaj jako dugo trajao. U takvom braku rođeno je dvoje djece i zbog njih sam ostajala. Ali, iskreno, i zbog sebe. Jer me je bilo strah suočiti se sa samom sobom, priznati da živim takav život i da mi treba pomoć. S druge strane, uvijek sam radila neke kratke poslove i nisam imala novca da odem i brinem se o svojoj djeci.
Od osjećaja jake zaljubljenosti došla sam do toga da ga se bojim, da sam najsretnija kad nije kod kuće. Psihički bih se pripremala jer nikada nisam znala u kakvom će raspoloženju doći u stan. Bilo mi je jako teško.
Često sam osjećala frustraciju jer sam se osjećala nemoćno u cijeloj toj situaciji. Nakratko bi mi pomogli razgovori s bliskim ljudima, ali ja sam očekivala da će mi netko reći čaroliju kojom će se sve promijeniti nabolje. Svi su mi uglavnom govorili da odem od njega. Tada bi meni odzvanjalo u glavi "Ali ja njega volim", i ajde još da probam ovo, pa da probam ono...
Dok nije došlo do trenutka da zapitam sebe volim li ja sebe. Dopušta li osoba koja sebe voli da doživljava i trpi nasilje nad sobom? Je li normalno da osoba koja mene, kao, voli vrši nasilje nada mnom? Ako je to ljubav, nemoj me tako voljeti, niti želim takvu ljubav. Prije nego što sam otišla, bila sam dovoljno svjesna sebe da znam da to što sam doživjela i živim nije normalan život. Osjećala sam da ako se želim čuvati, mentalno, emocionalno i fizički, ako želim da moja djeca imaju mamu koja će biti dobra u svojoj ulozi u životu, da moram otići. Drugog načina više nije bilo.
Razgovarajući s bliskim osobama, saznala sam da postoji sklonište za žene i djecu. Nisam imala nikakvu predodžbu i mišljenje o skloništu, ali znala sam da će mi to biti puno bolje nego da ostanem s njim i da mi je sklonište jedina opcija koja će mi promijeniti život nabolje. Kad usporedim sebe sada i prije ulaska u sklonište, mogu reći da sam jako ponosna na sebe i na svoje promjene na svim poljima. Kada sam tek došla, bila sam pod stresom, jako nemirna. Teško mi je bilo sabrati se. Imala sam napadaje panike. Uhvatila bih se u trenutku da očekujem opasnost i stres jer mi je to godinama bilo sastavni dio života.
Sada sam puno stabilnija, mirnija, sretnija i radim na planovima za život. Da mogu vratiti vrijeme, puno prije bih otišla iz tog nasilnog odnosa, puno prije bih uzela život u svoje ruke. Na kraju krajeva, ja sam odgovorna za svoj život i odluke koje ću donositi. Ne trebam očekivati od drugih da će me usrećiti, makar je predivno kad se to dogodi. Ali to nije ničija odgovornost, nego moja. Učim voljeti sebe. Kad mi je teško, kažem si: "Budi ponosna na sebe. Jaka si, hrabra si. Prošla si kroz teške periode i nisi dopustila da te to porazi. Odlučila si se boriti za sebe i svoje anđele." Drugim ženama koje prolaze slične ili iste stvari koje sam ja prolazila želim poručiti da nisu same – imaš snagu koju samo žena može imati, žena koja će učiniti sve da ona i njezina djeca imaju siguran život. Podigni glavu, nasmij se, zagrli se, voli se i ne dopusti da ti netko drugi krade život i sreću, jer ona je samo tvoja. Zaslužila si sve dobro i ne prihvaćaj ništa manje od toga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....