Don Ante Žderić o Oluji: ‘Hrvatski Srbi beogradskoj politici su bili samo sredstvo. Žalim(o) za običnim narodom...‘

Poznati splitski svećenik don Ante Žderić osvrnuo se na akciju "Oluju". nJegov zanimljivi Facebook status prenosimo u cijelosti.

" Dana 05. kolovoza u Kninu i diljem domovine obilježava se 28. godišnjica vojno-redarstvene operacije „Oluja“, kojom je osobođen najveći dio do tada okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Nedvojbeno je ta operacija bila ključan čimbenik u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, koja je uslijedila, kao i u potpisivanju mirovnog sporazuma, koji je označio i kraj rata u Bosni i Hercegovini. Samo naivan promatrač ratnih zbivanja na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine neće zaključiti da bi bez ove akcije uslijedilo velikosrpsko osvajanje zapadne Bosne i pokolj sličan onome u Srebrenici. Osim toga, srebrenički genocid, niti mjesec dana prije ove akcije, bio je jedan od argumenata koji je iskristalizirao činjnicu da je vojna akcija u okupiranim dijelovima Hrvatske jedini preostali način okončanja rata.

Ne zaboraviti heroje

Nikad nećemo moći iskazati dovoljnu zahvalnost svima onima koji su utkali svoje živote, zdravlje i mladost u našu slobodu. Iako je kategorija branitelja zadnjih desetljeća uvelike ispolitizirana i razvučena na skupine i pojedince koji nikad nisu vidjeli vojske, oružja ni rata, sve to nije – niti smije – kontaminirati časne zasluge palih i ranjenih hrvatskih branitelja, koji su omogućili dolazak kraja četverogodišnje mučne okupacije, presječenosti domovine i nesmiljenog terora nad nesrpskim stanovništvom na okupiramim područjima i uz liniju razdvajanja. Narod koji zaboravlja svoje heroje uopće ih ne zaslužuje.

„Oluja“ je nedvojbeno bila zadnja opcija okončanja rata i okupacije u Hrvatskoj. Političko vodstvo pobunjenih Srba iz Knina, rigidno ostrašćeno nacionalizmom, radikalno je odbijalo svaku mogućnost života unutar Republike Hrvatske. Čak su odbili i ponuđeni plan (Z4), koji im je omogućavao široku autonomiju uunutar RH, ukoliko bi ga prihvatili. Bili bi, praktički, država u državi. Odbijanje plana, genocid u Srebrenici iz srpnja 1995. i stezanje obruča oko zapadne Bosne, koji je prijetio novim krvoprolićem, pokazali su da je vojno rješenje jedino što je preostalo. I što je nužno.

„Oluja“ je, s vojnog gledišta, provedena u skladu s planovima. U tome su suglasni svi vojni stratezi. Ono što je bacilo sjenu na ovu operaciju zločini su koji su se dogodili tijekom i nakon nje. Srpsko je stanovništvo otišlo u izbjeglištvo u strahu od odmazde, ali i zbog propagande vlastitih vođa. Gradovi i sela, u kojima su stoljećima živjeli, ostali su prazni. Nakon što su 1991. – 1995. poubijali i protjerali susjede Hrvate, sad su sami morali otići. Godine terora i nacionalističke zaluđenosti sada su došle naplatu. I slijepcu je jasno da su hrvatski Srbi beogradskoj politici bili i ostali samo sredstvo. Tako je i danas. I u tragediji njihovog izbjeglištva 1995. Beograd im je zatvorio vrata.

Iskreno žalim(o) za običnim narodom, civilima, koje ni u jednom ratu nitko ništa nije pitao. Kao što se oni od 1991. nisu pitali gdje su nestali dojučerašnji im hrvatski susjedi. Tako su i jedni drugi platili cijenu nacionalističkog bezumlja. Žalim(o) i za pobijenim civilima za i nakon operacije „Oluja“ (Varivode, Grubori). To se nije smjelo dogoditi i politike koje su do toga dovele zaslužuju jednoglasnu osudu. To je naša ljudska i kršćanska dužnost. Zato „Oluja“ mora biti događaj sjećanja i suosjećanja, svjesni da će hrvatsko i srpsko promatranje tog događaja uvijek biti različito emocionalno obojeno. To treba razumijeti.

Zadnjih desetljeća iz Hrvatske odlaze svi, i Hrvati i Srbi. Sada ne bježe od rata, nego od ozakonjene društvene nepravde. Od kriminalne pretvorbe, korupcijske hobotnice, političke podobnosti i nakaradnog pravosuđa. To je ispraznilo domovinu i donijelo joj više zla nego rat, čijih se događaja spominjemo."