Klasična priča. U nedjelju bili na kavi, tri dana kasnije pišem mu in memoriam. Jučer popodne poslao je preporuku za Viscontijev "Sumrak bogova“ na Bače s napomenom "obavezno", par sati kasnije više ga nije bilo. To su te škice iz života. Kratki rezovi.
I premda nemaju veze sa zbiljom, uvijek se sjetimo kad neko odleti: a nema koliko da smo se vidjeli, bacili bazu, nasmijali se, posvadili, pa eto i tu kavu popili... Sad bi on rekao: eto vidiš kako ti film ima itekakve veze sa životom.
A Slaven Relja (62), naš kolega i svačiji kolega, imao je itekakve veze s filmom. Pa i živio je filmski život. Zar bi se bolje napisalo u nekom scenariju od onoga što je prošao u svom životnom filmu, koji je prekinut bez epiloga u utorak navečer.
U početku uredan momak iz fine građanske obitelji, proletio je kroz Pravni fakultet; da je bilo koji upisao s onom inteligencijom bio bi ga završio s odličnim. To je bilo nekako usput, jer prava i jedina ljubav bila mu je filmska umjetnost. Još od prvog srednje član je Kino kluba, okušao se i u snimanju, a znanje mu je bilo enciklopedijsko. I dijelio ga je nesebično.
Gotovo svakog dana stizala je ne mobitel njegova preporuka što je u kinu, a što na televiziji.
"Nemoj to propustit nikako, nemoš ostat glup, moraš gledat filmske klasike.“
Jesi li mogao reći neću? Ne, to je bila njegova taktika.
Filmski sveznalica
- Nije mi trebalo guglat po internetu kad mi je trebala informacija, samo bih njega nazvala, to je bila memorija, sveznanje – prisjeća se rodica Zrinka.
Slaven je vazda bio omotan nekakvom sjetom, a ipak, nije bilo susreta da te nije nasmijao – brzim jezikom, nečim što je vidio, pročitao, skužio, škicnuo. Tko je uvredljive naravi, nije to mogao trpjeti, jer je obožavao naći ti nekakvu manu, od "kakva ti je to košulja“, do "samo vlaji idu na more popodne ka i ti, građani se kupaju uvečer.“ Bilo što, ali onome tko voli zafrkanciju na svoj račun, Slaven je bio pravi sugovornik.
Ne treba ni spominjati što bi sebi izgovorio, a imao je i nadimak za Slavena Relju: poveretto. Nikad neću zaboravit jedan krnjeval, u doba kad se išlo masovno. Sretnem ga kraj Grgura, u kariranoj košulji i krombi kaputu: "Slavene, cili grad je u maškare, pa šta ti nisi?“
"Jesi ti lud, pa vidiš da san maškaran!“
"U šta?“
"Pa u serijskog ubojicu!“
A kad je radio intervju za novine s jednim našim poznatim kantautorom: ćakulali su uz kavu desetak minuta i Relja se sprema, odlazi. A čovjek ga pita: "Pa kad ćemo intervju?“. "Sve si mi reka, pratin te trideset godina, šta mi više imamo govorit, a da ja ne znan!“
To su bile brzopotezne fore, umjetnost mediteranske ulice u kojoj je bio velemajstor.
Kultura nije skupa
Poput spužve upijao je i onda štrapao iskustva. Iskustva tinejdžera-debeljuce koji je u dućanu znao u usta isprazniti tubu majoneze. Iskustva filmoljupca u akademiji nenadmašnog Ivana Martinca, pa novinara "Slobodne“, "Večernjaka“, "Jutarnjeg“, ponosnog na svoje urednike Bonačija i Ivkošića, iskustva na lokalnim televizijama na kojima je vodio nezaboravne intervjue.
Kroničara teatarskog, umjetničkog, društvenog i uličnog pulsa sredine koja se nije preveć trudila oko njega, a on joj je uzvraćao istom mjerom. Potom, važna iskustva narkomanskog pakla u kojeg se uvukao kasno, u tridesetim godinama, pa se nakon deset godina izvukao u komuni Cenacolo sestre Elvire i sestre Piere, čije je mudrosti na talijanskom citirao na svakoj kavi, a na koncu se s tom pričom dao snimiti za dokumentarac u režiji Ivana Perića.
Heroinsku prazninu teško je išta više moglo ispuniti, pa je živio onako, poput ptice nebeske, dio godine provodeći u Ljubljani kod tete Anite koja je bila njegova mecena i uzor kakav mu je trebao, a kod svojih splitskih Tukića nalazeći stabilnost koja mu je u životu nedostajala.
Kakav je to lik bio. Pretežak i prelagan u isto vrijeme. Stalno oduševljen i stalno razočaran. Mrzovoljan i beskrajno duhovit u svakom času. Svakako preširok za neki bokun teksta. Ko će to opisat. Samo sam sebe. I kaže on ovako u jednoj poruci: "Jel ti znaš da ja u životu nisam kupija kartu za teatar... O kinoteci da ne pričam... O izložbama također... A knjige posuđujem. Meni kultura zaista nije skupa, bez zajebancije!“
Adio Slavko, ko će više dat takvoga!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....