Nakon kraćeg života i rada u Splitu, tada mladi Gareščanin Željko Lajtman prije više od 40 godina je stigao na otok Hvar.
Tijekom dvije sezone radio je u hotelskoj tvrtki “Sunčani Hvar”, ali je zaključio da to nije za njega. Od svojih najranijih dana na škoju skrasio se u Zastražišćima i zvuči gotovo nevjerojatno da je svih proteklih godina živio u kamenoj poljskoj kućici, kakve mještani nazivaju kučer.
Njegov kučer je zapravo toliko mala prostorijica, da u nju tek čovjek stane. Danas 67-godišnji Željko je objekt donekle obzidao tankom ciglom, pokrio je najlonom da ne prokišnjava i “maskirao” ga bacivši preko krova razno granje.
Međutim, tu i tamo ostala je poneka rupa, dovoljna da mu se pridruže miševi, štakori, pa čak i zmije. Od tih napasti koje bi ga mogle i izgristi, pa i nepozvanih gostiju, branio se svojim ljubimcima, s nekoliko mačaka i psom.
Unatoč svemu tome, bio je to njegov dragi dom, doživljavao ga je poput otmjenih dvora. Živio je skromno, nije puno brinuo što nema dostupnu električnu struju, pitku vodu i kupatilo, dok je grijanje premošćivao malenom štuvicom.
Iscijepanih i za zimu pripremljenih drva nikad nije ni imao, snalazio se na dnevnoj bazi noseći u naručju po malo suharaka iz obližnjih šuma. Nakon dugo godina posjetio je svoju rodbinu, a nedavno je položio i vozački ispit. Kupio je skuter te odlučio živjeti barem približno poput ostalih građana.
Lajtman je preživljavao kao nadničar, brinuo se za starije osobe, ribario, bavio se suhozidnom gradnjom i obavljao razne poslove u poljoprivredi, a nekoliko godina bio je angažiran kao sezonski čistač plaža od strane komunalne tvrtke “Jelkom” iz Vrboske.
Svi su ga poznavali kao izuzetno poštenog, korektnog i radišnog čovjeka, ugodnog za razgovora, čak i u davnim vremenima kada je znao koketirati s alkoholom. No, prije nekoliko mjeseci zatekla ga je teška dijagnoza – karcinom pluća.
Prošao je dvije kemoterapije, iza kojih se osjećao vrlo loše. Nigdje nikoga da mu dođe, da ga posjeti, da pita kako mu je. Njegova liječnica dr. Edina Ferizović Huljić iz prve je prepoznala tu situaciju, molila za njegovu produljenu hospitalizaciju, tražila pomoć na sve strane...
Čovjeka su vatrogasci vozili natrag u Split, jer nije bilo dostupnog vozila Hitne medicinske pomoći. Liječnici bi ga potom brže bolje opet vraćali na škoj, u njegov kučer, gdje se zbog slabe pokretljivosti više nije mogao ni brinuti sam o sebi, a kamoli pješačiti oko 300 metara kroz grmlje do prve gustirne s pitkom vodom. Nije imao što ni jesti!
– Njegova liječnica nas je 21. prosinca obavijestila o njegovu teškom zdravstvenom stanju i nehumanim uvjetima za život te je zatražila pomoć. S obzirom na ozbiljnost situacije, odmah smo reagirali te mu osigurali smještaj i adekvatnu prehranu u Hvaru.
Razgovarali smo i s nadležnim institucijama te od njih dobili odgovore da za njega u ovom trenutku nemaju odgovarajućeg smještaja – odgovara na naše pitanje Dragica Visković, ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa otoka Hvara.
Da nije bilo mlade i empatične liječnice čovjek bi se bolestan i gladan smrzavao u svom kučeru. Potpuno je legitimno zapitati se gdje su svih proteklih godina bile institucije, organizacije, razne udruge, lokalna vlast, Crkva..., ukratko svi oni koji su zaduženi za skrb o onim građanima koji se sami o sebi ne mogu brinuti, a njihov rad itekako financiraju porezni i komunalni obveznici.
Nitko se od njih tijekom nekoliko proteklih desetljeća nije ni osvrnuo na čovjeka koji je živio u uvjetima gorim nego životinje. Kada bi kod nas neki stočar tako držao svoje blago promptno bi ga posjetila inspekcija i zasigurno sankcionirala.
– Sretan sam da se napokon više ne smrzavam, svjetlo Božića me nakon toliko godina prvi put obasjava u smještaju dostojnom čovjeka. Ima se što i pojesti, jer je u hladnjaku dovoljno hrane.
Zahvalan sam svima koji mi pomažu, najprije mojoj liječnici i medicinskom osoblju općenito, Crvenom križu, dobrim ljudima koji ne žele da ih posebno ističem. Međutim, koliko sam informiran ovo će potrajati samo do 27. prosinca.
Toplo se nadam da će se do tada u suradnji sa socijalnom službom za mene naći nekakvo rješenje i da će mi se omogućiti nastavak liječenja – ističe Lajtman.
Kontaktirali smo dr. Ferizović Huljić koja kaže da je učinila sve što je mogla za dobrobit pacijenta, o ostalim detaljima ne može govoriti. Trebalo bi pitati Upravu Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije.
U kuloarima smo čuli da Općina Jelsa oboljelom 67-godišnjaku može dodijeliti jednokratnu novčanu pomoć i to je dobro, ali njemu je potrebno potpuno zbrinjavanje. Pitali smo načelnika Nikšu Peronju je li se do sada prema Lajtmanu postupalo, na koji način i na čiju inicijativu, međutim, jedino je s te adrese izostao odgovor.
S druge strane, Đordana Barbarić, iz splitske udruge “MoSt”, poznate po dugogodišnjim aktivnostima usmjerenima na zbrinjavanje beskućnika, navodi kako Lajtmana poznaje dugi niz godina i dodaje da se na različite načine borio kako preživjeti, raditi i priskrbiti sebi za život.
– Samački život na rubu egzistencije uvijek nosi puno stigme i predrasuda okoline, s čim se vrlo teško nositi. Ako ikad, onda je to sada, zaslužuje svaki oblik brige i skrbi – poručuje Barbarić, koja je posredstvom pokojnog supruga vezana upravo za Zastražišće.
Naša sugovornica naglašava da se o ovakvim temama treba što više pisati i razgovarati, a u županijskim središtima osigurati osnovnu skrb. U preventivnom smislu mora se djelovati na boljoj stambenoj politici, obrazovanju, znanjima i vještinama, te zapošljavanju, jer bez takve empatije i građanske solidarnosti broj ljudi s teškim socijalnim statusom samo će rasti.