Na otoku Hvaru je što se turizma i ugostiteljstva tiče mrtva sezona, rijetki su restorani i pizzerije koji rade, kafića nešto više.
Njihovi vlasnici su na zimovanjima po europskim skijalištima, neki za odmor birajuu Španjolsku ili Tajland, a u novije vrijeme sve češće otkrivaju Vijetnam kao destinaciju za izvansezonski "bijeg". Nije to više kao prije, kada je vrlo malo ljudi zimi napuštalo škoj, radilo se i izvan turističke sezone.
Mnogi su tada pripremali smještajne kapacitete za novo ljeto, obrađivali svoje vinograde i maslinike, neki čak i ribarili. Na cijelom otoku, osim "Parka" u Hvaru, nije radio niti jedan hotel tijekom proteklih božićno-novogodišnjih blagdana.
Ranije su se kroz zimu ljudi zabavljali na raznim plesovima, na škoju nije bilo većeg mjesta u kojem se nisu organizirali dočeci Nove godine, naročito u Hvaru, Starome Gradu i Jelsi. Bila je to ujedno i odlična reklama, jer bi se ti isti gosti na Hvar vraćali ljeti, nerijetko sa svojom rodbinom, pa i prijateljima.
Hvarani znaju reći "zašto bi se i gnjavili za sitnu lovu zimi, kada ljeti zgrnu toliko novca da im nije ni potreba raditi". Pa onda u taj kontekst dovode "nenormalne" cijene o kojima su prošlog ljeta brujali gotovo svi mediji u Hrvatskoj.
Često su nas upoređivali s Grčkom i govorili da smo puno skuplji, spominjala se kugla sladoleda koja je u Hvaru dosezala 3,50 eura, jumbo pizza od 80 eura, ležaljka od 40 eura... A ima li ta priča i drugu stranu medalje pokušali smo doznati od poznatog ugostitelja Vinka Ravlića (38), vlasnika restorana "Mustačo" u Pokonjem dolu.
- Točno je da mnogi na takav način razmišljaju ili objavljuju razne sadržaje, međutim, rijetko možemo čuti da netko komentira da su nama gotovo svake godine renoviranja objekata zahtjevna i vrlo skupa. Materijali su otišli u nebo, a sve teže pronalazimo i meštre, tako da naše poslovanje prate i ozbiljni problemi.
U sezoni također teško dolazimo do radne snage, inflacija je učinila svoje, pa konobari sada već traže mjesečnu plaću od 1300 do 1500 eura, a kuhari od 2500 do 3000 eura, ponegdje čak i više. Tome treba pridodati smještaj i hranu, koliko su skočile cijene nabave i energenata o tome ne treba ni govoriti – ističe Ravlić, koji se praktično "rodio" u restoranu, a upravo se vratio s odmora iz Njemačke.
Prema njegovim riječima, bačva piva od 50 litara u Njemačkoj se nabavlja po cijeni od oko 53 eura, a ugostitelji su je kod nas prošlog ljeta plaćali 139 eura. Slično je i s popularnim gaziranim pićima, a osobito s vinima i vodom.
Kod njih butelja vina u veleprodaji zna biti gotovo 10 eura jeftinija nego u Hrvatskoj. Pakiranje pelata rajčice od dva i pol kilograma u Njemačkoj košta 2,79 eura, a u nas više od šest eura.
Na grčkim peškarijama je kilogram škarpine i druge oborite ribe 10 eura, dok ona kod nas na otocima s PDV-om zna biti čak i više od 35 eura po kilogramu.
- Ubija nas nabava i baš zato nam cijene figuriraju visoke. Kada idete kupiti voće i povrće zaboli nas glava, a nažalost vrlo malo toga završi u džepovima proizvođača.
Bogate se preprodavači i tu naprosto ne možete ništa. A unatoč svemu, cijene kod nas i nisu tako visoke, puno znači i lokacija, primjerice u Italiji sam nedavno na atraktivnom trgu kavu platio 7,50 eura, a kod nas se može popiti za euro i pol.
U austrijskim zimovalištima cijena cappuccina doseže čak 13 eura, u Njemačkoj je jelo poput naše pašticade 23,5 eura, dok se ono u Hrvatskoj može naći za 15-16 eura. Na zapadu su cijene nabave i porezi znatno niži, a cijene u restoranima veće – dodaje Ravlić.
Naš sugovornik tvrdi da u pravilu radi od 1. svibnja do 15. listopada, u srcu sezone zapošljava 13-14 radnika, dijelom i iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, međutim, lani je imao i dva Indonežanina koji su se pokazali vrlo dobrima.
Govori da se od ugostiteljstva može živjeti, da ne može onda se s tim ne bi ni bavio, ali ne zgrće se novac tek tako kako neki misle. U svakom poslu se, smatra Ravlić, može dobro zaraditi ako se profesionalno i odgovorno radi, o čemu svjedoči i to da keramičar u danu na otoku može zaraditi tristoinjak eura.
Recimo i to da se Hvarom zadnjih dana pronosi priča kako je ležaljka na Tajlandu 1,50 eura po danu, što se s nama doista ne može uspoređivati. A tome su, kako smo u gradu podno Fortice mogli čuti, ponajviše krive visoke cijene koncesija i što je najgore najavljuje se njihovo enormno poskupljenje, čak i do 10 puta.
Stoga se mnogi otočani pitaju je li to moguće, kako li će tek onda izgledati naša ponuda. Ipak, točnosti radi recimo da su turisti ležaljke u Hvaru lani plaćali od 10 do 30 eura, pa želimo vjerovati da poskupljenja neće biti.
A Vinko Ravlić, upravo kao i ostali ugostitelji, vjeruje da će nadolazeća turistička sezona biti dobra, pogotovo što u pravilu neće dizati cijene svojih usluga nego se više koncentrirati na smanjenje troškova, samo da ne bude (pre)velikih turbulencija u našem okruženju jer usijanih glava nažalost ima na sve strane.
