Četvrtak je predvečer i kroz vrata na uglu Ulice dr. Ante Alfirevića u Kaštel Sućurcu ulaze i izlaze mala tijela u bijelim i plavim kimonima. Tu je dvorana kluba Dalmacijacement koja svakoga dana od 8 ujutro do navečer iza 22 sata služi samo judu i judašima i judašicama. Njih otprilike dvjestotinjak, od najmlađih četverogodišnjaka u judo vrtiću pa do seniora u dvadesetim godinama.
Nije uvijek bilo tako. Kada je Kaštelanin Josip Barić kao mladi kineziolog 2010. tu počeo trenirati svoju prvu grupu od desetero djece, bilo ih je ukupno 70 do 80 u klubu. Nakon godinu i pol dana, sensei Barić, kako se u judu naziva trenera, već je trenirao 115 djece. Barića vole mladi judaši. Reći će to i Katarina Krišto, kojoj je Josip Barić trener otkako je počela trenirati s 12 godina i s kojim je bila na Olimpijskim igrama prošlo ljeto u Parizu kao prva olimpijka iz Kaštela.
Katarina je uzor djeci u klubu Dalmacijacement, ali i 19-godišnjem Ukrajincu Andriiju Marchenku. Zato što se trudi svaki dan biti bolja nego što je bila jučer, kaže Andrii. Vjeruje da će Katarina na sljedećoj Olimpijadi 2028. osvojiti medalju, koja joj je izmakla u Parizu. I nada se da će se tada u Los Angelesu natjecati i on. I to pod hrvatskom zastavom.
„Moj san je Olimpijada u Los Angelesu. Najvažniji san. Kad si sportaš, Olimpijada je najveći cilj koji možeš imati. I trudim se, kao i Kate, svaki dan biti bolji nego jučer“, kaže Andrii Marchenko.
Andrii je upravo zbog juda i trenera Barića došao živjeti u Hrvatsku kada je rat njegovoj obitelji prekinuo život u Ukrajini. A mi smo pak zbog Andriija bili na treningu u novoobnovljenoj dvorani kluba koji je prošle godine proslavio 50 godina. Pod imenom Jadranska željezara, klub je osnovan 1973., godinu nakon što je judo postao olimpijski sport na Igrama u Münchenu. Dvorana u kojoj se trenira judo zove se dojo. Prilikom ulaska u dojo, judaši se naklone u znak poštovanja onog što se tu uči.
Na klupi trening prate roditelji djece i spremno govore koliko su zadovoljni tim klubom i trenerima jer uspostavljaju autoritet bez vike i ulijevanja straha, kako kaže jedna mama čije dvoje djece tu trenira. Svi dobro znaju Andriija i roditelji ističu da se odlično uklopio i da ga mlađa djeca jako vole.
Na tom zadnjem treningu navečer u istoj su grupi i Andrii i Katarina Krišto. Uglavnom su to dečki i nekoliko cura. Na početku treninga čini se kao da je judo nježan u usporedbi s drugim borilačkim vještinama. Uostalom, japanski znakovi ju i do se prevode kao „nježan put“. Kao da vježbaju koreografiju udvoje: sparing partneri se uhvate za ovratnik ili rukav plavih i bijelih judogija, kako se nazivaju kimoni za judo, i ljuljaju se lijevo-desno. No onda krene: bam, bam i tijela bučno padaju na strunjače. Oboriti protivnika je glavni cilj. Judaši traže ippon, zahvat koji im odmah donosi pobjedu tako što protivnika bace na leđa uz pomoć snage, brzine i kontrole. No pad ne boli ni blizu kao što zvuči. Na svakom treningu padnu od 80 do 100 puta i odmalena se nauče padati, a i prihvatiti pad i ponovno ustati. Padovi jačaju judaše. Nakon svakog bacanja partneri se međusobno naklone. Kada gledate judo, shvatite da počinje i završava ljubaznošću.
Andrii najviše voli borbe. Kaže da bi se mogao boriti stalno, ali zna da su solidarnost i poštovanje ključni za svijet juda i da bi bez njih judo bio obična borba do pobjede ili poraza, a to nije judo. Ideja da veličina sportaša dolazi iz načina na koji se odnose prema drugima jedno je od temeljnih učenja juda, ugrađeno i u moralni kodeks te vještine. Kodeks je donio još osnivač juda, Japanac Jigoro Kano krajem 19. stoljeća. Sastoji se od osam vrijednosti: pristojnosti, hrabrosti, iskrenosti, časti, skromnosti, poštovanja, samokontrole i prijateljstva. Za samu borbu važni su snaga, tehnika i taktika, objašnjava Andrii. A u džudu ima preko stotinu tehnika i uvijek se može naučiti nešto novo i nakon silnih godina treniranja. Katarina Krišto kaže da Andrii ima „izuzetno dobru tehniku i snagu“, ali od snage zna biti važniji osjećaj, „da zna ubosti pravi trenutak“, i Andrii je dobar u tome, kaže Katarina. U judu je od treće godine. Trenirao je i plivanje, i gimnastiku i šah i u svemu je bio dobar, ali judo mu je najzanimljiviji baš zato što još uvijek uči. Pogotovo otkako je došao u Hrvatsku kod trenera Barića. A put do Dalmacijacementa išao je preko Francuske, u kojoj je judo najpopularniji među europskim zemljama.
Dva dana nakon što je počeo rat, Andriijev tata, baka i border collie Luna su krenuli iz Kijeva za Marseille. Upravo je tada šesnaestogodišnji Andrii inzistirao da odu jer je osjećao da neće biti dobro i da rat neće završiti tako brzo. Danima prije nego što je počelo, sanjao je rat. U Marseilleu je odmah potražio klub u kojem bi trenirao i promijenio ih je nekoliko jer nije bio zadovoljan, čak je otišao i u Pariz zbog treninga. A onda je njegovom ocu pisao trener Barić i predložio da dođu u Hrvatsku. Sretali su se godinama ranije na natjecanjima i pripremama. A Andriijev tata, isto imena Andrii, vodio je sina svuda da bi naučio što više, jer svaka zemlja ima svoj pristup, stil juda. Recimo, ukrajinski judo je grublji nego hrvatski u kojem se pak više vodi računa o taktici, pojašnjava Andrii, a trener pak kaže da je način treniranja u Ukrajini stroži pa su djeca discipliniranija i upornija.
To vidi i na Andriiju i na još dvojici mlađih Ukrajinaca koji treniraju u klubu. Andriiju se u Dalmacijacementu odmah svidjelo što ima i trenera i judaša od kojih može učiti, brzo je uočio da napreduje i da je to, kako kaže, najbolja prilika za njega. A i život u Kaštelima mu je ugodan i htio bi tu ostati. Mirno je, naučio je jezik, ima prijatelje. Ali bi, kao svaki strastveni judaš, volio ići u Japan, izvorište juda, i tamo trenirati jer mu se tamošnji judo najviše sviđa, a i od tamo je njegov idol Shohei Ono, za kojeg kaže da nitko nije tako bacao kao on.
„Važna je razmjena jer tako učiš nove tehnike, a i što možeš očekivati na natjecanjima“, pojašnjava Andrii. Bio je u Azerbajdžanu, Gruziji, Kazahstanu, Francuskoj, Austriji, Rusiji, Bosni i Hercegovini, Latviji, Litvi... Tata bi vozio stotine kilometara, a Andrii bi spavao u kombiju.
„Otac je živio za moj judo, na svakom natjecanju je bio sa mnom“, kaže Andrii dok pokazuje fotografije s tatom i medaljama s natjecanja dok je još bio dijete. Na tati se vidi da je ponosan. Bio je akademski slikar i stan koji Andrii s bakom unajmljuje u Kaštel Starome pun je njegovih slika. Neke su i s kaštelanskim motivima. Tata mu je iznenada umro prije devet mjeseci u 57. godini. Andriijeva mama je umrla kada je imao tek šest mjeseci, tako da mu je njezina mama, Andriijeva baka sada jedina obitelj. Baka bi se i vratila u Ukrajinu, unatoč tome što je život u Kijevu težak i nesiguran, ali zbog Andriija ostaje u Hrvatskoj. Ona je već jednom izgubila dom, kada se njezina obitelj 1986. morali iseliti iz Černobila nakon katastrofe. „Tada mi je bilo jednostavnije jer sam bila mlada i školovala sam se u Kijevu, ali je mojoj majci, koja je bila u mojim današnjim godinama, bilo teško naviknuti se na novi život“, kaže baka Tatiana.
Puno je toga na leđima 19-godišnjeg Andriija. Treninzi dvaput dnevno, studij za sportskog trenera koji studira online s fakulteta u Ukrajini, briga za preživljavanje bake i njega, posebno plaćanje preskupog smještaja kakav je na moru u Hrvatskoj, a najveća vjerojatno – briga hoće li dobiti državljanstvo. Ako ne dobije državljanstvo, upitno je hoće li moći na Europsko i Svjetsko prvenstvo, na Grand Slam i Grand Prix natjecanja, hoće li skupiti bodove za Olimpijadu. Najveći san. I Andriijev, i bakin, bio je i očev.
Trener Josip Barić smatra da je Andrii spreman za europsku ili svjetsku medalju u svojoj, juniorskoj kategoriji. A i Hrvatskom bi timu dobro došao Andrii, jer je ženski tim odličan, a muškom bi trebalo pojačanje. No Andrii je još mlad. Najbolje godine za judaša su tek pred njim. Mada je spreman za natjecanja. Prije svake borbe disanjem se umiri i ponavlja sebi da je najbolji.
U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....