Stali smo pred ulazom na novi omiški most i brojali vozila. I što smo zaključili? Da su svi bili u pravu...

Sve je bilo kako smo i rekli da će biti. Bila je velika fešta, bilo je i muzike, pjesme, bili su i hadezeovci, skoro svi, bio je i Ivan Škaričić, bio je i Blaženko Boban, duša mu se ovozemaljskog raja nauživala, a bilo je i nekoliko neugodnih trenutaka.

Kad se slavlje stišalo, kad je pljesak prestao i kad su prva vozila prošla mostom, postavljeno je pitanje čemu sve ovo. Čemu, naime, otvaranje obilaznice kojoj je jedina svrha da joj se svira, pjeva i plješće. Jer njome će se, to je bilo jasno od prvoga trenutka kada je kao ideja, spasonosna, dabome, predstavljena narodu željnom spasonosnih ideja, malo tko voziti. Preciznije, nitko. Izuzev slučajnih, zalutalih i znatiželjnih vozača.

U Omišu smo. Stari most preko Cetine, nizak, klimav i nepodmazan, ispušta čudne zvukove. ...