U kojoj su vezi koncesije na pomorskom dobru i sponzoriranje nogometa? Zašto ACI, iako godinama obilato zarađuje na vodičkoj marini, ne sufinancira obnovu vrtića ili škole u Vodicama, nego Nogometni klub Šibenik? Služe li koncesije u ovoj županiji, kako je to na recentnoj Skupštini Šibensko-kninske županije izjavio nezavisni vijećnik Stipe Petrina, "isključivo za mito, pranje novca, financiranje 'bijeloga' i cigara koje stoje 560 kuna komad"? Konačno, otkud percepcija dijela javnosti da su kod dodjele koncesija u igri mito, korupcija, pogodovanje pojedincima ili tvrtkama?
Iako se na samoj Skupštini župan Goran Pauk nije htio konfrontirati, pa ni polemizirati s Petrinom i istomišljenicima, za njega je apsolutno neprihvatljivo dovoditi koncesije u vezu s mitom ili pogodovanjem bilo kome.
– O tome tko će dobiti koncesiju odlučuje stručno tijelo na temelju analize ponude i pristigle dokumentacije, o tome obavijeste mene kao župana, a na kraju odluku o koncesionaru donosi Županijska skupština. Dakle, nema govora o pogodovanju, ali prihvaćam da oni koji nisu dobili koncesiju mogu biti nezadovoljni i žaliti se Ministarstvu pomorstva i infrastrukture kao drugostupanjskoj razini. Žao mi je što se tako govori jer je koncesioniranje najzdraviji dio županije, koji nam donosi ozbiljne prihode, koji se opet vraćaju tamo gdje su i ostvareni, odnosno na pomorsko dobro – komentirao nam je Pauk opservacije kritičara iz oporbenih redova.
Iznimno je, kaže, zadovoljan koncesijama jer one uvode red na pomorskom dobru, a prihodi od njih sve su veći.
– Te priče o korupciji i pranju novca ne drže vodu, a svaku insinuaciju o pogodovanju u tom postupku s indignacijom odbacujem – decidiran je Pauk. Odluku odnosi stručno tijelo, domeće, u kojem sjede i neki vanjski članovi, "a, vjerujte, ja i ne znam tko su, niti sam ih ikad vidio".
Javi se jedan
Jadranka Fržop, pročelnica Upravnog odjela za pomorstvo, promet i otočni razvoj, na optužbe vijećnika izrijekom kaže:
– Na natječaju za dodjelu koncesije dobit će najpovoljniji ponuditelj, a Zakon o pomorskom dobru i Zakon o koncesijama za nas su u tom postupku "sveto pismo". Uostalom, kako bi moglo biti govora o pogodovanju kad se kod nas najčešće na natječaj javi jedan zainteresirani ponuditelj, često čak i kad su sidrišta u pitanju. Dakle, riječ je o potpuno pogrešnoj percepciji postupka koncesioniranja, jer koncesije nisu javna nabava.
Fržop se nada da će uskoro biti donesen novi zakon o pomorskom dobru i morskim lukama koji će omogućiti veći broj koncesija na zahtjev. Jer, čemu natječaj, smatra, ako je potpuno jasno da nitko drugi nema interes za određenu koncesiju osim jednog gospodarskog subjekta, koji, recimo, ima restoran u nekoj uvali na otoku i htio bi imati i koncesiju na privezište za svoje goste. Osim njega, za to nitko drugi nema interesa. I takve se situacije mogu rješavati "na zahtjev", bez natječaja.
U Šibensko-kninskoj županiji trenutačno ima 108 aktivnih županijskih koncesija, koje su odobrene od 2008. do danas. Najčešće su koncesije za marikulturu, ima ih 40-ak, od čega su čak 32 na ušću rijeke Krke, a ostale su u Rogoznici, Tisnu, Pirovcu i tunogojilište Balabra (koncesionara Ante Gotovine). Uz županijske, tu je i 15 državnih koncesija (10 za marine, jedno brodogradilište, jedna ribarska luka i dvije koncesije za posebne namjene.)
– Imamo, inače, županijske koncesije za dva brodogradilišta, tri marine, 15 sidrišta, tri privezišta, 42 za marikulturu, 10 plaža, pet za ostale namjene, sedam za sportske luke, 21 za posebne namjene, a radi se uglavnom o potrebama "Elektre" i "Vodovoda" te zaštićenim područjima – navodi Lidija Bralić, predsjednica Povjerenstva za dodjelu koncesija na pomorskom dobru.
– Za nas je koncesija – naglašava – omogućavanje poduzetničke i gospodarske aktivnosti, a to podrazumijeva zapošljavanje ljudi i proizvodnju, ali uz punu zaštitu okoliša, dakle održivo korištenje pomorskog dobra, zbog čega smatramo da bi koncesija trebalo biti i više. Nas ne zanima tko su ponuditelji, jedini nam je cilj – uvjerava nas Bralić – provesti postupak sukladno zakonu, i mogu reći da u pravilu nemamo problema.
Milijunski prihod
Nije nimalo zanemariv ni prihod koji Županija ostvaruje od koncesija. Neovisno o tome je li riječ o županijskoj ili državnoj koncesiji, prihod se dijeli na tri dijela: trećina ide državi, trećina županiji i trećina gradu, odnosno općini na čijem je prostoru dodijeljena. U 2017. godini, kako nam je kazala Lidija Bralić, Županija je, na temelju trećinskog udjela, ostvarila prihod od 4,6 milijuna kuna. Nažalost, ima i koncesionara koji se precijene, ističu u županijskom Upravnom odjelu za pomorstvo, pa zapadnu u vrlo neugodne situacije jer ne mogu podmirivati obveze, gomila im se koncesijski dug i na kraju završe u stečaju i ostanu bez koncesije.
Na zadnjoj sjednici Županijske skupštine jednom ovlašteniku, "Adria bove" d.o.o., oduzete su četiri koncesije na sidrištima zbog duga od 706 tisuća kuna, od čega županijska trećina iznosi 235 tisuća kuna. Koncesionar je zbog financijskih problema u postupku otvaranja stečaja. Županija se nada naplatiti u stečajnom postupku, a iznos treba uvećati za dugovanja za koncesije koja se odnose na kašnjenje u plaćanju unutar zakonskih okvira, napominje Bralić, naglašavajući da se na svako kašnjenje obračunavaju kamate.
Tu je i braniteljska zadruga "Ruža Hrvatska", koja je imala sidrište na otoku Žirju, u uvali Mala Stupica.
– Prema njima smo početkom godine išli sa zadužnicom zbog duga iz 2017., i nadamo se taj dug naplatiti – kaže pročelnica Fržop.
– Nikome ne oduzimamo koncesiju čim zapadne u nevolje, a uvjet za oduzimanje koncesije su dvije uzastopne neplaćene koncesijske naknade. Prije oduzimanja, koncesionara upozoravamo pismeno i usmeno o nepodmirenim obvezama, idemo i sa zadužnicama, a kad ne ide, dužni smo postupiti sukladno zakonu, a kao trećinski participant u prihodu, to može učiniti i država i naplatiti se kroz porezni dug. Nas davanje koncesija veseli, a oduzimanje žalosti – ističe pročelnica.
No, bilo bi pogrešno reći da je kod dodjele koncesija baš sve uvijek besprijekorno i nesporno. Jedna od koncesija koje su izazvale nezadovoljstvo, pa i pozornost javnosti, bila je ona za sidrište Vozarica u Skradinu, gdje se više puta natječaj ponavljao, ali s uvijek istim ishodom. Sidrište od skromnih 18 bova, unatoč tome što je bilo više ponuda, pa i domicilnih ponuditelja (Ivan Pulić), dobio je ACI koji u Skradinu već ima marinu. Zanimljivo je da je ACI u početnom natječaju ponudio za ovo malo sidrište čak šest milijuna kuna, što je znatno premašivalo ukupan iznos svih ostalih četiri-pet ponuda. U drugom pokušaju ta je ponuda prepolovljena, pa je doista ostalo dvojbeno koliko je bilo primjereno takvom koncesionaru dati skradinsko sidrište.
Ili, sidrište na Borovnjacima, gdje je koncesionar bila Marina Košuljandrić, koja je izlicitirala previsoku cijenu naknade, koju poslije nije mogla servisirati, pa je koncesija otkazana na njezin zahtjev. No, Županija je tada raspisala novi natječaj, na koji se, sada sa znatno nižom ponudom, javila tvrtka Marine Košuljandrić i dobila koncesiju. Navodno je bio još jedan ponuditelj, koji je bio nepovoljniji...
Dostupno svima
– Koncesija je natječaj koji je dostupan svima. A mi stalno balansiramo između optimalnoga korištenja pomorskog dobra i njegove zaštite, i zato je taj postupak težak. U zakonu je čak predviđeno da stručno povjerenstvo može natječaj i poništiti ako se javi samo jedan ponuditelj, jer u tom slučaju nije bilo mogućnosti izbora. No, kod nas je to najčešći slučaj da imamo samo jednu ponudu, i bilo bi krajnje neoportuno da stalno natječaje poništavamo. Uostalom, to je tek teorijska zakonska mogućnost, a ne obveza – konstatira pročelnica Fržop, napominjući kako se nada da će sve te nedoumice biti riješene novim lex specialisom, za razliku od sadašnjeg lex generalisa, koji je preopćenit.
U klubu vijećnika NL-a Stipe Petrine, puno je sumnji prema postupku koncesioniranja. I Ivica Ledenko, vijećnik Loze, izražava dvojbe oko koncesija, ali bilo bi, kaže, presmiono bez dokaza reći da su koruptivne.
– Sve su one "pokrivene" dokumentacijom, no trebalo bi znati kako se provodi njihova naplata, kolika su nenaplaćena potraživanja Županije i jesu li otišla u zastaru. Ako jesu, kako se to dogodilo i zašto. Namjeravam zatražiti od županijskog Upravnog odjela za pomorstvo popis svih koncesija dodijeljenih unatrag 20 godina, s iznosom potraživanja i imenima neurednih koncesionara, i eventualnim zastarama.
Zanima me – veli Ledenko – i jesu li ti koncesionari koji su ostali dužni Županiji za koncesiju, pa dug otišao u zastaru, poslije opet, pod imenom tvrtke, dobili koncesiju nakon što su se duga riješili zastarom. Tu vjerojatno ima i namjernog puštanja nekih potraživanja da padnu u zastaru, i to je ta poveznica sporta i koncesija o kojoj je na Županijskoj skupštini govorio Stipe Petrina. No, tim pitanjima bi se trebale baviti institucije, a ne mi vijećnici, jer mi nismo istražitelji. Uostalom – zaključuje Ledenko, zapisnik sa zadnje Županijske skupštine trebalo je odnijeti na DORH jer tu ima itekako razloga za njihovo postupanje.