Svega sam vidila i koješta radila u radnom vijeku, ali da ću raditi reportažu s vesele ženske veslačke regate, tekst čije je prirodno stanište crna kronika - to mi je, evo, prvi put.
Namjera je, dakle, bila sasvim bezazlena. Puno sam puta pratila žensku veslačku regatu "Dlan i veslo" koja se o Danu brganje održava svake godine u Betini. Održava se u spomen ženama veslačicama, ali veslačicama ne iz sporta nego iz potrebe. Onima koje su na vesla vozile do Modrava i drugih prekomorskih posjeda, na teškim drvenim brodovima, najčešće gajetama, s teškim i dugim veslima, s prosječnom brzinom od tri milje na sat ako je gajeta na četiri vesla. Što znači da bi, evo, od Betine do Zadra bez prestanka vozile osam sati...
Svaka je posada uvijek imala i svoja obilježja, svoje majice i još poneki modni detalj. Ove godine sve, ali baš sve posade imale su istovjetne majice s tim što je jedna odudarala bojom.
A na svakoj je majici pisalo: Sve smo mi Vojna!
I tako mi se pred očima otvorila ova priča.
Najveća je rana - ona na duši
Vojna Jušić jedna je od veslačica na ovim regatama, njezina posada "Mačkove mace", spada u favorite, voze gajetu svoga trenera i kako u zafrkanciji kažu gurua, inače idrača na latinskom idru i betinskog kalafata, Nikole Papeše Mačka.
Vojne nije bilo u posadi.
Nije je bilo zato što ju je prije desetak dana pretukao jedan Murterin, na njenu radnom mjestu na murterskoj Slanici.
E pa zato što se to dogodilo, i zato što normalne žene i normalan svijet ne podnose kad neki muškarac prebije neku ženu, ili -zaboga! - itko, ikoga, zato su ovogodišnje betinske veslačice odlučile podići svoj glas. Regatu su posvetile Vojni koja leži doma u Murteru s tri prijeloma na glavi: jagodične kosti i vilice, s izbijenim zubom, povrijeđenim mišićem lica i golemom ranom na duši.
Pitam ih prvo i najlogičninje je l' to tko uopće prijavio - kako to nije bilo u policijskim izvješćima? Murter, gdje se to zbilo, potpada pod Policijsku postaju Vodice, ona pod Policijsku upravu šibensko-kninsku. Redovito obavještavaju redakcije o svemu što se zbiva na području Županije.
One nemaju odgovor. Znaju da je obitelj bila u vodičkoj Policiji i to je sve.
Zar nije bilo posredstva šibenske Hitne pomoćni na koju je primljena i na kojoj su, navodno, od jedne liječnice dobili informaciju da nije ništa slomljeno, druga je bila sumnjičava i poslala ih na šibenski ORL s kojeg je Vojna smjesta upućena u Split gdje je i operirana. Da ponovim - kako toga događaja nije bilo u policijskim izvješćima koja redovito dolaze u sve redakcije? I kako je, i je li, izostala spona između hitnog prijema i Policije - a poznato je da je prvo pitanje medicinara u ovakvim slučajevima ono o porijeklu ozljede, pa makar i ogrebotine... - to neka istražuju drugi.
Ovo je reportaža iz Betine gdje je 14 posada veslačica veslalo - za Vojnu. Sve u bijelim majicama, samo je njena posada imala zelenu.
Sve što misle sažele su u jednu rečenicu, rekla nam ju je Dijana Filipi, jedna od veslačica iz konkurentske posade "Za ne bit doma" na gajeti "Baba Tone":
- Točno je, ova se veslačka regata organizira u spomen na tradicijsko veslanje žena koje su do svojih odredišta satima veslale, naposljetku i u spomen majci gajeti. Ovogodišnja je, vidite, opet posvećena ženi, ali zlostavljanoj ženi, našoj prijateljici i veslačici Vojni Jušić koja je napadnuta i pretučena na svom radnom mjestu prošli tjedan.
Ovom smo je regatom i natpisom na majicama htjele podržati i na svoj način dignuti glas protiv bilo kakva nasilja kojem, nažalost, sve češće svjedočimo. Problem nasilja ne smije ostati tajna, već o njemu treba javno govoriti, problem osvijestiti a društvo i institucije, koje bi se time trebale baviti, potaknuti na suradnju i aktivnost.
'Remećenje javnog reda'
Ovaj je tekst prvi, ili jedna od prvih glasova o događaju koji se zbio evo će desetak dana.
Tek na dan regate jedan je šibenski portal, potaknut akcijom veslačica, donio prvu kratku vijest u kojoj je, otprilike, stajalo da nije bilo prijave u vodičkoj Policiji, a u drugom izdanju iste vijesti da jest bila prijava, nazvana tamo "remećenje javnog reda i mira".
No, s tim nek se bave kolege iz crne kronike.
Na ovoj je regati bilo rekordnih 14 posada. Na regatno su polje isplovile u pratnji muškaraca, u pravilu vlasnika tih brodova, usput je poneki i suprug, rođak, brat... nekoj od veslačica.
U pravilu je, inače, gospodar veslao na zadnjem veslu do krme. A oni koji su veslali na provi najčešće su se korteđavali među sobom... - govori mi Kata Šikić Ćubrić, ravanateljica Muzeja betinske gajete, koji je - naravno! - imao i svoju posadu: Kata, Mirela, Sandra, Kate i Verica. Zvale su se jednostavno tako: "Muzej".
- I kaže se voziti, a ne veslati! - pripominje mi direktorica Kata.
Kad su došle na startnu listu, jedan je brod pokupio sve muškarce. Top s betinske rive označio je gromoglasni, a bogme i dimni start.
Cure povukle. E, sad, one domicilne, one već imaju utakmica u nogama.
Ali ove je godine bilo izuzetno puno gostujućih posada: Udrugu lađarica iz Siska dopala je gajeta "Mare", jednu ekipu zadarskih sveučilištarki pod imenom "Ars Nautica" dopala je preteška gajeta "Cicibela", zaštićena kao kulturno dobro. Njhove gošće, strane veslačice u posadi "Gnalić", dobile su u ruke vesla i gajetu Beba. Naposljetku, tu je bila i slovenska posada "Voga Veneta" (jer su veslale i na toj regati), iz Pirana.
Murterske boje branile su posade Turističke zajednice Murter, posada "Kurnatarice" na Jeratovoj gajetici "Marija". Posada "Mačkovih maca" je murtersko-betinska a domaćice su bile betinske posade: rečena "Ekipa za ne bit doma", "Hooo ruk"- koji je ionako odjekivao cijelim veslačkim poljem na gajeti "Dume", spomenuta je već ekipa "Muzej", pa ekipa "A ke troke" na gajeti "Prvinka", "Puknuta soha" na gajeti "Šimica" i naposljetku curice između dječje i djevojačke dobi, imenom "Mlade snage" na gajeti "Đeki".
Lađarice iz Siska kažu mi da su imale 15 minuta vremena za trening s veslima od kojih su doživile pravi šok, i brodom od kojih se je šok samo umnožio:
- Naučile smo veslati na Kupi, u laganom čamcu, sjedeći, i s plastičnim malim veslima...
Slušam u polju stalne upute veslačicama.
- Po vesla u more!?! Ma ne tako, ne tako, nema ništa od toga... - živcirao se na našem pratećem brodu Ante Kolanović čije su dvije kćeri u posadama, ali one su domicilke, njime ništa ne treba govoriti...
- Ooooop, ooooop, ooooop, ajmo ajmo, hooooruk, hooooruk upriiiii!!!! - orilo se bojnim poljem čak 14 posada veslačica toga predvečerja u Betini.
Svojim sam očima gledala kako prva u cilj ulazi posada "Mačkove mace", za njima u fotofinišu "Ekipa za ne biti doma" i njihova gajeta "Baba Tone", i kao treća posada Slovenki iz Pirana na brodu Ognjena Jakovčeva "Modravarka".
Poslije je, naravno, bila fešta od Dana brganje, to je ona naprava kojom su Betinjani vadili školjke i prije čak pola stoljeća počeli ljeti feštati svoj Dan brganje. Pjevali su im Milo Hrnić i Zorica Kondža.
Usput slušam kako jedna iz nekoć stalnih posada, ekipa "Ipak se kreće", već par godina izostaje:
- A štaš kad je svake godine neka trudna, neka tek rodila... Evo i ja sam uprav podojila moju Martu. Sad je trudna Ana Jerat, a mi ostale onda uletimo za podebljat neku drugu posadu...
Još čestitka pobjedničkoj posadi "Mačkovih maca" čija mi veslačica Sanda Ježina još na rastanku kaže:
- Ovo što se dogodilo s našom Vojnom bio nam je dodatni motiv za sve, pa i za veslanje i prvo mjesto u regati. A jedino su naše majice zelene jer nam je sad takva prijateljica Vojna: prvo joj je lice bilo crveno, pa modro, pa je sad zeleno... Strašno!
Da, strašno. Prestrašno!