Svi vole domaća jaja, ali pitanje je – a gdje danas naći domaću kokoš? Jer, ako mislite da je ona crvena koka nesilica koja šeta po vašem dvorištu domaća, onda biste se mogli iznenaditi kad bi vam rekli koje je ona zapravo pasmine. Znam ja da je vama svaka kokoš kokoš, ali nije baš tako. Ove crvene bi lako mogle biti sorte Lohman Brown. A to baš i ne zvuči domaće. Zamislite kad bi vam vaš omiljeni trgovac stavio na kutiju, umjesto natpisa “domaće jaje”, natpis “Lohman Brown”, ne bi ga baš milo gledali. Biži ća od toga, kemija, laboratoriji, ko zna odakle je to, uvoz, bolest kuga. A ono isti vrag. Jer, Lohman Brown je križanac, selektivno uzgojen od pasmina Rhode Island i White Rock. Stvorila ga je njemačka genetička kompanija “Lohman Tierzuht”, koja postoji još od 1892. godine, križajući dvije američke pasmine. Od Rhode Islanda je naslijedio crvenu boju, a ako koga zanima, Rhode Island je nastao u Massachusettsu još u 19. stoljeću tako što su Amerikanci križali jednu pasminu s Dalekog istoka, malajskog borca i talijanskog leghorna, iz Toskane. To što ste vi ovog genetičkog mutanta, plod njemačkog znanstvenog inženjeringa, Lohman Browna, kupili još kao pile na sajmu u Benkovcu, ne mijenja puno na stvari.
Recept za mješavinu
I onda vi kažete, ma kvragu, zar je bitna pasmina. Eto, i moj je njemački ovčar stranog podrijetla, pa ne čuva njemačku, nego moju – i svoju – hrvatsku kuću. Bitno je čime se kokoš hrani. A ona jede našu, domaću hranu! Samo, i to je malo vjerojatno, da ne kažemo skroz nevjerojatno. Kokice se danas više ne hrane kukuruzom i pšenicom, nego granulama i koncentratom, starterima, finišerima, krmnim smjesama. A oni dolaze sa svih strana Europe, da ne kažemo svijeta. Nabavlja se tamo gdje je najjeftinije, i odakle se može dobaviti. Pa onda od tih sastojaka, nabavljenih tko zna odakle, svatko pravi svoju mješavinu. Eto, najbolja hrana za male pernate životinje dolazi iz Belgije, oni drže najveći dio tog tržišta, vrijednog stotine milijuna eura, a proizvode i hranu za brojne druge životinje, i prodaju je u više od 60 zemalja, pod raznim brendovima i trgovačkim imenima. Iz Belgije isto tako dolazi i najbolja čokolada, a ne raste ni u Flandriji ni u Valoniji. Kao što ni kakaovac za švicarski Lindt ne raste ni u jednom od švicarskih kantona. Uvoze ga i onda od njega prave najfiniju švicarsku čokoladu, koju će svi platiti duplo više nego neki drugi, “no name” proizvod koji uvozi kakao maslac iz iste države, i možda čak i istog proizvođača kao i Švicarci. Možda neki proizvođač iz Litve pravi i bolje čokoladne slastice od nekog belgijskog proizvođača, ali nitko se ne bi mašio za njih kad bi mogao birati i kad bi ga pitali hoće li praline iz Vilniusa ili će one iz Bruxellesa. Tako je i s domaćim jajima, s kojima se brojni hvale. A da rijetko tko od njih ili nitko nema ni gram svoje domaće hrane, kukuruza ili pšenice, niti je ore niti je žanje, osim kojeg komada starog, suhog kruha koji im je preostao od ručka. Kruha kupljenog u mjesnoj pekari, pravljenog od brašna tko zna otkuda, punog aditiva i raznih dodataka, umjetnih boja, ali ga zovu “domaći” zato što im je izišao iz kuće. Ali takvi neće jaja iz EU-a, iako otamo nabavljaju hranu za svoje koke. I koke otamo nabavljaju, njemačke pasmine, jer su bolje nosilice, pa su isplativije.
Zamjena za janjce
I zato je smiješno kad danas kod nas još ima ljudi koji smatraju kako drniški pršut ne može biti drniški zato što mu prasac nije uzgojen u Drnišu, nego je stigao kao but iz Mađarske. Kao da bi u Drnišu jeo ječam i kukuruz iz Petrova polja? Pa jeo bi istu onu hranu, koncentrat koji i sad jede u Mađarskoj! A uostalom, i koji je to naš domaći prasac? Pa mi u Dalmaciji nismo ni imali ni jednu svoju pasminu, kao što je nemamo ni danas, nego su sve to bili uvozni križanci švedskih i njemačkih, nizozemskih pasmina, proizvod tuđe pameti i znanja. Pa cijela je Zagora nabavljala prasad tako što ih je kupovala od trgovaca koji su ih kamionima vozili iz Šapca! I mijenjali ih za janjce! Eto, čak ni ta naša crna slavonska svinja, poznatija kao fajferica, nije nastala sama od sebe, po duhu svetom, nego je nastala planskim uzgojem, na imanju Karla Pfeiffera. Možda ni ovo ime i prezime čistuncima neće zvučati dovoljno “naški”? A tek kad pročitaju da je Karlo stvaranje pasmine započeo kupnjom deset krmača lasaste mangule kupljene u Srijemu, pa ih pario s nerastima engleske berkšir pasmine, što će reći? I da je, davno prije globalizacije, da bi popravio racu, uvozio neraste, čak iz Amerike? Pa, to hrvatsko, slavonsko, domaće autohtono? Ma je, to je prevara!