Šta je blizu, a šta daleko? Relativni su to pojmovi. Mome je pokojnom didu Marku dalek bio Drniš, u koji bi iz Mirlović Zagore, dvadesetak kilometara, pješke krenuo oko ponoći da bi stigao ujutro, petog u misecu, na pazar, u prve pivce.
I to ako bi išao kraćim putem, priko Ostrogašice. Njemu je bilo lako, on je u Drniš išao jednom misečno, ali njegovi susjedi, iz Ostrogašive, koji su radili u rudniku u Siveriću, iza onog Drugog rata, oni su taj put prelazili svaki dan. Pješke. Dvadeset i pet kilometara tamo, dvadeset i pet kilometara amo. Kad su kupili biciklu, pa je gurali uzbrdo, a jašili nizbrdo, činilo im se da lete, ko da im je nove Rafale kupilo, pa na njima jezde. A svaki je od njih imao petero-šestero braće i sestara i najmanje toliko dice. Iako se država nije pretjerano brinula za pronatalitetnu politiku.
Gušt i komod
Za ono vrime koje je Mirlovčanima tribalo da bi se stiglo do Drniša, i Ostrogašanima do Siverića, danas se dvaput dođe do Zagreba i nazad. Autoput je mnoge stvari učinio izlišnima. Ne samo Perković i prugu preko Knina, nego i čuveni Klub Šibenčana u Zagrebu. Čemu klub, kad za manje vrimena nego ti triba da stigneš za njegov šank možeš biti doma, ispod Šubićevca?
Autocesta Dalmatina promijenila je Dalmaciju iz temelja, ali je i više nego dvaput povećala cijene nekretnina. Vlasnike nekretnina napravila je milijunašima, makar i kunskima, ali je zato beskućnicima uzela ikakvu nadu da će se skućiti u Šibeniku, Zadru, a pogotovo u Splitu i Dubrovniku. Pa oni sada idu vanka, po pare. I grade iza brda, u Dicmu. Kako se vidi u sjajnoj reportaži mog kolege Saše Ljubičića u Slobodnoj Dalmaciji, u Dicmu, odnosno u Zagori, za šesto-sedamsto tisuća kuna može se napraviti obiteljska kuća, sa stotinjak kvadrata. I sve legalno, s papirima, a u Splitu za toliko jedva da se može kupiti jednosobni stan. I nemojte se puno mislit. Već poslije Sašina teksta taj će kvadrat zemlje u centru Dicma, koji je jučer koštao od četrdeset, do četrdeset i pet eura po kvadratu, zapadati okruglo pedeset. Ili, od pedeset pa naviše. A zašto i ne bi kada gori imaš sve, i gušt i komod, a brže stigneš do Splita nego iz Kaštela.
Jeftina zemlja
I nije tako samo u Splitu, odnosno u maloj općini Dicmu, nego je i u Bilicama, maloj općini na Prukljanskom jezeru. Koja Šibenčanima nikad nije bila nešto "apetitlih", tamo su jeftinu zemlju skoro budzašto kupovali i kuće još u ratu gradile izbjeglice i prognanici iz BiH.
Šibenčanima su draži bili duplo skuplji POS-ovi ili ini drugi stanovi za tržište, na Šubićevcu i na vrh Jamnjaka. Bez parkinga i ikakve okućnice ili dvorišta. U kojima danas Biličani kopaju bazene i iznajmljuju apartmane. A ono što nisu kužili, a ne kuže ni danas Šibenčani, kuže Nijemci i Austrijanci, Česi, koji leva-leva na Prukljanu kupuju terene i grade kuće. Sele se čak iz Njemačke, jer su im troškovi života isti ko i svugdje u EU-u, a ovdje su brodom na puškomet i na minut od Šibenika i Skradina i dva nacionalna parka, Krke i Kornata, na mjestima na kojima i Novu godinu i oba Božića - i katolički i pravoslavni - mogu čekati na plus 20 u kratkim rukavima.
I onda je lako skužiti koje bi u nas bile najbolje i najbrže pronatalitetne mjere. Onih 200 tisuća kuna, koje je Plenković ponudio svima onima koji se vrate u Hrvatsku, najbolje bi bilo uložiti u rješavanje "papira", imovinskopravnih zavrzlama, u katastru i zemljišniku, da jedan dio plati država, jedan dio općine, lokalna samouprava, jedan dio EU fondovi. I da se konačno aktivira taj zlata vrijedan, mrtvi kapital koji Dalmacija u Dalmatinskoj zagori ima i drži iza brda. Da ga ne kupuju danas-sutra, jeftino, samo stranci, nego da svoju djedovinu mogu uživati i naši, domaći ljudi. Ne tribate im davat novaca, samo im riješite da imaju čiste papire, vlasništvo 1/1.