Kornatska tragedija dogodila se prije više od 13 godina, točnije 30. kolovoza 2007. godine, kada je stradalo 13 vatrogasaca poslanih da gase požar na Velikom Kornatu, u kornatskom arhipelagu. Pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, od 13 vatrogasaca u skupini zahvaćenoj požarom, 12 ih je poginulo na licu mjesta ili je nakon toga preminulo u bolnicama, a jedini je, s teškim opekotinama, preživio 23-godišnji Frane Lučić iz Tisnog, koji je ostao trajni invalid.
U službeno objašnjenje, da su vatrogasci stradali od i uslijed rijetkog prirodnog fenomena, eruptivnog požara, odnosno izgaranja nehomogene plinske smjese, malo tko i danas vjeruje. I javnost, ali i roditelji i rodbina vatrogasaca uvjereni su da se pravi uzrok stradavanja krije. I skloniji prihvatiti tezu da je tome tako zato što su vatrogasci stradali od curenja goriva iz helikoptera koji ih je prevezao na požarište, ili eksplozije, odnosno izgaranja NATO-ove bombe odbačene nakon intervencije na Kosovu 1999. godine. Teze koje su dosadašnja istraga i suđenje odbacili kao manjkave.
A sada je, 14. godinu nakon tragedije, pravomoćno oslobođen i jedini okrivljeni za kornatsku tragediju, šibenski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica. Koji je zbog kornatske tragedije također prošao kalvariju, jer je svih ovih godina jedini nosio na svojim leđima križ odgovornosti za propuste cijelog sustava koji se sakrio iza njega onog momenta kada je trebalo naći krivca – ili "krivca" – za tolike smrti i stradavanja. Vrhovni sud je nakon 13 godina svoju odluku ispisao na svega 13 stranica – kako simbolično, za svaku godinu Slavičina života, i za svaku kornatsku žrtvu, po jednu. I napisao u njoj, između ostalog, da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako Slavica nije odgovoran za postupanja ili propuste osoba "koje su trebale djelovati na temelju svojih ovlasti prema zakonu te nije bio nadležan za vođenje vatrogasne intervencije u kojoj su sudjelovale zračne snage".
Na koncu je istaknuo i da je "zadaća sudova utvrditi je li optuženik počinio kazneno djelo, a ne utvrđivati tko je za to odgovoran ako to nije optuženi". To je posao nekog drugog. Tako smo mi, umjesto da nađemo krivca, ili barem odgovornog, nakon tolikih godina, suza, ali i istrage, sudovanja i troškova – sve u korist svoje štete – umjesto da mrtvima damo spokoj, a živima utjehu, popisu žrtava kornatske tragedije dodali i četrnaestu. Koja, istina, nije izgubila život, ali je od njega izgubila njegov dobar dio, 14 godina zrelosti.
Slavica je onda bio na koncu tridesetih, u naponu snage, a danas je, s 53, puno stariji i potrošeniji od svojih godina. I on, i njegova obitelj. I majka, koja mu je u međuvremenu umrla, ne dočekavši oslobađajuću presudu za sina. Baš kao što je užežin oslobađajuće presude Slavici umro i Dinko Stančić, otac maloljetnog vatrogasca Marka Stančića, koji je u trenutku smrti na Kornatu imao tek 17 godina.
Ne dočekavši ni on da mu država, u nekom razumnom roku, kaže tko je kriv ili odgovoran za to što se dogodilo njegovu djetetu, je li u pitanju nečiji propust ili samo nesretni slučaj, jedan koji se dogodi u pedeset ili sto godina. I on je tako postao ne samo žrtva kornatske tragedije, nego i žrtva državnog aparata, za koji je odvjetnik Šime Savić dobro rekao da je "skroz beskoristan" ako u 13 godina ni policija, ni Državno odvjetništvo ni sud nisu u stanju naći krivca. Nego samo kupovati vrijeme do zaborava. Jer to nije ni pravo ni pravda, nego samo još jedna tragedija u nizu.