Iako nije rođen na Prviću, jedan od najsvestranijih hrvatskih humanista, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, biskup, vizionar i pripadnik europske intelektualne elite na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, Šibenčanin Faust Vrančić ima posebno značenje, a i svoje mjesto na otoku, koji brojni od milja, ali i iz ponosa, nazivaju „Faustov otok“. Na njemu je Faust rado boravio i prema vlastitoj želji tu je i njegovo vječno počivalište. I upravo taj „njegov“ otok ove se godine, početkom listopada, na Danima hrvatskog turizma, našao među finalistima i okitio priznanjem u kategoriji "Autentična primorska destinacija - malo misto".
Naravno da se otok u vodičkom akvatoriju, udaljen manje od milje od kopna, s dva naselja, Prvić Luka i Šepurine, tijekom stoljeća mijenjao, ali ima ono nešto… Ima dušu. Nije ga „pojela“ turistička najezda 21. stoljeća, pod zaštitom je konzervatora i, kako će nam poslije u razgovoru reći Danijela Antulov, predsjednica Mjesnog odbora Prvić Šepurine, Prvićani žele da takav i ostane.
- Želimo očuvati tu autentičnost, mir i tišinu, bez narušavanja krajobraza, betonizacije i masovnog turizma - rekla je. To je bio i povod za naš odlazak na Prvić, točnije u Prvić Luku, gdje su nas na izlazu iz broda, uz Danijelu, dočekali i Alen Škalabrin, predsjednik Mjesnog odbora Prvić Luke, i njegova zamjenica Jagoda Bokulić Junek. Nakon upoznavanja, otišli smo se javiti i Ivani Skočić, ravnateljici Memorijalnog centra "Faust Vrančić", i njezinoj kolegici Zlatki Rodin, muzejskoj vodičici, s kojima smo razgovarali prije broda za Šibenik.
I dok smo na pristaništu ćakulali s domaćinima iz mjesnih odbora, za oko mi je „zapela“ grupica koja je sjedila pod nadstrešnicom. Na prvu, pomislila sam čekaju autobus, ali znam da na otoku autobusa nema, niti ima vozila.
Odbor za doček
- To vam je „odbor za doček“. Oni vam svaki dan čekaju vapor, da vide tko će doći, tko otići, što će se iskrcati, je li došla pošta… - rekao mi je netko od domaćina. I kad vapor ode dalje, odu i oni. E, da mi ne bi „pobigli“, prvo sam krenula do njih. Da ih pitam znaju li za priznanje, jesu li za ovu godinu odahnuli od turista, ima li problema u selu, je li bilo ljepše na otoku živjeti prije ili danas, što ih muči…
- Kako ne, znamo za priznanje i ponosni smo na njega - kazala je Mirjana Livić, na što je gospođa do nje rekla da ona nije čula.
- Ko ti je kriv što nisi na društvenim mrežama, odgovorila joj je Mirjana, što je, naravno, izazvalo smijeh nas ostalih.
- Nama je ode lipo, i liti i zimi. Liti je gužva, al priživimo. A zima ka zima. Sve je prazno, ali ima nas jedna grupa koja se zna zabaviti. Okupimo se kod nekoga, družimo, zaigramo na karte ili tombolu. I tako ide, godine prolaze - reče Mirjana. Njezina imenjakinja, prezimena Mirošević, u Australiju se s Prvića otisnula prije 51 godinu, a zadnjih sedam, pola je godine u Australiji, a pola na Prviću.
- Ovo je moj dom i brzo ću mu se sasvim vratiti. Promjena ima, kako ne, ali primjećujem da ima i loših i dobrih - reče kratko.
Čini mi se da ste svi iznad šezdesete. Pa kako je bilo prije na otoku dok nije došao turizam, upitala sam društvo pod nadstrešnicom.
- Čujte, nije turizam doša priko noći. Malo-pomalo. Neki se bave iznajmljivanjem, neki ne. Svako nešto zaradi. Uređuju se kuće, samo pokupovaše stranci naše starine... A ka i na svakom otoku! Ali sve u svemu, bolje je, otok se razvija, ali triba još dosta napravit i spriječit da svako radi šta ga je volja - rekoše nam. Smeta im, na primjer, što neki zagrade "svoje plaže" ispred kuće uz more, pa drugi ne mogu prolaziti.
Triba svašta...
Požalit će se što već dva tjedna nemaju javne rasvjete na rivi, a nitko ne dolazi popraviti.
- Kažu da je neki veći kvar, pa šta ga ne otklonu? - pitaju se.
Kad se nešto radi, zašto to traje tako dugo i ne završi se, nego se prekinu radovi i onda nastavljaju, kao što je slučaj s dječjim igralištem. Razvila se i priča o skupoći života na otoku, što je opća pojava kad je riječ o cijenama u trgovini. Ne čudi stoga što u spizu odlaze u Šibenik, jutarnjom linijom u sedam, i u devet i po eto ih natrag punih ruku.
- Taman se može obaviti kupovina, blizu je pijaca i to nije problem, a oni koji su prijavljeni na otoku imaju povlaštene godišnje karte i to koriste - kazao je prvinski zet Darko Junek, umirovljenik kojemu je ženin otok prirastao srcu i sve je rjeđe u Zagrebu.
Bavi li se itko od vas turizmom?
- Moja žena to drži. Ja s tim neman ništa, ona sve to vodi i ima gostiju odasvud, Mađara, Poljaka, Nijemaca i naših. Samo, prevelika je gužva ljeti, a zimi nemaš šta raditi. Ne idem više ni na ribe jer ih više nema - rekao nam je Miljenko Škalabrin.
- Sad ćemo u masline, pa će brzo Božić, pa Nova godina i eto nam i proljeća. I tako nanovo - dobacila je Mirjana Livić. Ostavili smo veselo društvo, koje se još kratko vrijeme zadržalo na klupama pod nadstrešnicom, vapor je isplovio dalje, prema Prvić Šepurinama, oni svojim kućama, a mi na razgovor s "mjesnim vlastima".
Najveći problem kanalizacija
I njima je drago zbog priznanja za "Autentičnu primorsku destinaciju - malo misto" i čine sve, u suradnji s lokalnom samoupravom, u ovom slučaju Gradom Vodice pod čijom su "kapom", da mjesto bude što ugodnije za život i obiteljski turizam.
- To što su vam ovi ljudi ispričali uglavnom stoji. Ništa kod nas nije drugačije nego u ostalim mistima u Dalmaciji kad se radi o samovolji i uzurpaciji pojedinaca, posebno na pomorskom dobru. Samo što je to kod nas, jer je otok pod konzervatorskom zašitom, puno manja pojava. I još nešto: koliko god smo malo misto i ne želimo se međusobno zamjerati, ovdje se rijetko netko i usudi učiniti tako nešto. Ne samo što ćemo mi iz Mjesnog odbora reagirati i prijaviti slučaj nadležnim institucijama, nego će na njega "nasrnuti" svi - govori Jagoda Bokulić Junek.
Uz niz manjih ili većih infrastrukturnih zahvata, od uređenja seoske plaže u Prvić Luci na Kekinu žalu, koju mjesto nema, obnove rive i pristaništa, šminkanja centra sela, najvećom potrebom i prioritetnim pitanjem i jedno i drugo mjesto drže izgradnju kanalizacijskog sustava i rekonstrukciju vodovodne mreže. Nadali su se da će Prvić ući u drugu fazu projekta "Aglomeracija Vodice", ali od toga za sada ništa.
- Vjerujemo da ćemo ući u treću fazu, jer bez kanalizacijskog sustava otok ne može opstati, a želimo da ostane autentičan, s čistom prirodom i morem, da nam se ne događa kao ovog ljeta da kanalizacija smrdi, a ispusna cijev ide u samu valu, odmah s Vanjkove rive - kaže Jagoda.
Pisali su i pišu dopise, traže odgovore i razgovore o toj temi i s vodičkim gradskim vlastima i s "Vodovodom i odvodnjom" Šibenik.
Čekaju odgovore
- Za sada nikakve odgovore nismo dobili, ali smo ustrajna ekipa i nastavit ćemo se borit za naš otok - rekli su nam prvi ljudi mjesnih odbora Luke i Šepurina. Ne žale se na suradnju s gradskim vlastima i drugim institucijama kojima se za rješavanje određenih pitanja obrate, ali kažu da ta cijela procedura predugo traje. A oni bi željeli da njihova mjesta što brže infrastrukturno rastu, da budu uređena i oku ugodna, tako da kad domaći ili strani gost s broda ugleda Luku ili Šepurine, kaže – vau, kako divan pogled!
- Imamo mi još puno posla, upiremo i upirat ćemo. Imamo volje i snage, strpljenja i razumijevanja, a pri tomu nismo agresivni. Sve što radimo je za dobrobit, opstanak i održivi razvoj našeg otoka i turizma, a u konačnici za ostanak i opstanak mladih na otoku - rekoše nam složno na kraju.
Osobna karta
Na otoku stalno živi oko 250 stanovnika, 120 u Šepurinama i 130 u Luci. Troje je djece predškolske dobi, dvoje u Područnoj školi u Prvić Šepurinama, te nekoliko srednjoškolaca. U oba ‘mala mista’ dvadesetak je mlađih obitelji, a kolika je to garancija da će podmlatka biti, teško je reći.
- Veliki je problem što djeci ne možete pružiti neke dodatne aktivnosti. Blizu smo kopna, a tako daleko zbog vezanosti za brodske linije i teško je kombinirati odlazak djece na neke sportske ili druge aktivnosti u Vodice ili Šibenik. I to vam je jedan od razloga zašto mlade obitelji odlaze s otoka, baš zbog djece - kaže Alen Škalabrin, koji i sam iz tih razloga razmišlja o preseljenju na kopno.
Faustov Memorijalni centar
- Sama izgradnja Memorijalnog centra 'Faust Vrančić' bila je velika priča za otok Prvić, koje u početku ni sami Prvićani možda nisu bili svjesni. S godinama postaju dio nje u smislu da prepoznaju kako su drugi prepoznali tko je Faust Vrančić i što njegov centar znači za otok. Dovode svoje goste, drago im je kad vide da stižu grupe koje posjećuju Centar i priča se širi. Na primjer, svake godine mi radimo anketu s našim posjetiteljima i pitamo ih kako su saznali za Memorijalni centar. Pod brojem jedan je preporuka rodbine, prijatelja i poznanika koji su bili tu. To nam je jako drago jer domaće stanovništvo, ne samo otoka Prvića, nego i s vodičkog i šireg područja, kad ih gosti pitaju što bi obvezno trebalo posjetiti, kažu Memorijalni centar - ističe ravnateljica Ivana Skočić i dodaje da je cilj popularizirati ime i djelo Fausta Vrančića na jedan prihvatljiv način svakom posjetitelju, u čemu očito i uspijevaju. Jer, iz godine u godinu sve je više posjetitelja. Sedam je godina otkako je Centar otvoren i došlo se na 7000 posjeta, što je za ustanovu muzejskog tipa na jednome malom otoku više nego dobro.
- Naš cilj je postati kulturno-turistički proizvod, kaže Ivana i dodaje da mora pohvaliti domaći svit i izuzetno dobru suradnju s mjesnim odborima Luke i Šepurina, koji se zaista zalažu i daju sve od sebe kako bi se otok infrastrukturno razvijao. I ona će, kao i ostali sugovornici, kao prioritetno pitanje koje na otoku treba riješiti navesti kanalizacijski sustav. Na drugo mjesto, s obzirom na dosadašnja iskustva s dolaskom posjetitelja, stavlja brodsku liniju Vodice - Prvić. Naime, smatra da u sezoni treba voziti češće.
