Zahvaljujući projektu „Veliko srce“ za čije je provođenje Dječji vrtić „Tamaris“ prije dvije godine dobio nešto manje od 2,4 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda za unaprjeđenje usluga za djecu u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, vrtić je dobio produljeni boravak koji ide na ruku roditeljima koji rade u smjenama. Bio je to jedan od ciljeva projekta, a drugi je djeci s teškoćama u razvoju pružiti kvalitetnu i stručnu skrb. Nas je posebno zanimao ovaj drugi, jer europska sredstva za produženi boravak, preko Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, koristili su i koriste brojni vrtići na prostoru Šibensko-kninske županije.
Naime, vodički „Tamaris“ dio sredstava iz navedenog projekta iskoristio je za opremanje senzorne sobe, prostora u kojem se pod stručnim nadzorom i individualnim radom djetetu s teškoćama omogućava da razvija sva svoja osjetila, odnosno potiče proces senzorne integracije. Time je postao jedini dječji vrtić na području županije koji se može pohvaliti da ima senzornu sobu. Takav prostor postoji još u Centru za odgoj i obrazovanje Šubićevac, kninskoj Općoj i veteranskoj bolnici „Hrvatski ponos“ i u Udruzi osoba s invaliditetom „Sveti Bartolomej“ Knin. Ideja o potrebi za opremanjem senzorne sobe krenula je puno ranije, iz poznate vodičke Humanitarne udruge „Daj 5 od srca“, čija je članica i aktivistica i ravnateljica Dječjeg vrtića „Tamaris“ Tina Velerija Storić.
Sve više djece s teškoćama
- Nažalost, zadnjih godina sve više je djece s teškoćama kojima je potrebna stručna pomoć. S obzirom na to da Udruga „Daj 5 od srca“ nije imala adekvatan prostor za urediti senzornu sobu, mi smo kroz ovaj projekt tu ideju realizirali. Senzorna soba nalazi se u našem matičnom objektu, kojeg nakon što smo dobili i novi u Dočinama znamo nazivati „stari“, a cijelo opremanje koštalo je oko 150.000 kuna. Imamo stručni tim – logopeda, psihologa, višu medicinsku sestru i odgajateljicu koja je završila sedam modula za edukacijskog rehabilitatora u Stručno-razvojnom centru Dječjeg vrtića „Gajnice“ u Zagrebu za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.
Prošli su edukaciju kako koristiti sve ove sprave kojih je jako puno i zaista smo sretni zbog toga. Za sada imamo šestero naših polaznika vrtića, koji se pod stručnim nadzorom i vodstvom koriste senzornom sobom. Inače, ta su djeca integrirana u redovni rad vrtićkih skupina u poludnevnom i cjelodnevnom boravku u „Tamarisu“ i gotovo svi imaju poremećaje iz spektra autizma - rekla nam je ravnateljica Storić.
Ne skriva da bi bila najsretnija kad bi sva djeca mogla koristiti taj „čarobni" kutak, jer su – reče – svi bili oduševljeni kad su vidjeli što sve u sobi ima i koje mogućnosti pruža. Međutim, Storić ukazuje i na jedan problem s kojim se susreću, a njega sigurno ima i u drugim manjim sredinama.
- Ima roditelja čija djeca imaju određene teškoće, mi koji s njima radimo brzo ih uočimo, ali oni to teško prihvaćaju i odbijaju da im djeca koriste senzornu sobu. Naravno, bez potrebne liječničke dokumentacije i pristanka roditelja mi na svoju ruku ne smijemo ništa raditi. Zbog toga smatramo da je roditelje nužno educirati i zato planiramo organizirati predavanja na kojima će izlagati stručnjaci i objasniti im prednosti korištenja senzorne sobe. Takvih roditelja nema puno, a mi u novom objektu vrtića u Dočinama imamo prostorne mogućnosti to organizirati, uz poštivanje svih epidemioloških mjera – kaže Tina Velerija Storić.
Senzorna soba pomaže svima
Da senzorna soba zaista izgleda čarobno i sami smo se uvjerili. Na relativno malom prostoru puno sprava, svjetlosnih i zvučnih efekata, ljuljačka, zid za penjanje, bazen s lopticama…I odraslom čovjeku na prvi pogled odmah djeluje smirujuće, da i sam poželi u njoj provesti neko vrijeme. Ispred sobe dočekale su nas logopedica Ksenija Erceg i psihologinja Lucija Ivanda od kojih smo doznali više o samom radu s djecom s teškoćama u razvoju.
- Kao vrtićki logoped, primarno radim s djecom koja imaju probleme govorno-jezične komunikacije. Svako dijete u svom redovnom psihosocijalno-motoričkom razvoju ima potrebu da se senzorički razvija. Senzorna integracija je ono što mi koji nemamo problema ne primjećujemo, jer je to uobičajen rast i razvoj djeteta u prvih sedam godina života. Ovu sobu djeca zovu igraonica, jer je to ono što djeca prirodno rade. Oni skaču, vrte se, savladavaju razne prepreke…Razlika između uobičajene igre i senzorne sobe je u tome što dijete koje ima poteškoće autističnog spektra ili neke druge probleme, uključujući i govorne, treba određene podražaje na koje će ga upućivati osoba koja s njim radi. Pojednostavljeno, dijete koje se normalno igra na vrtićkom dvorištu koristi sva igrala i traži ono što mu odgovara. Ovdje, u ovoj sobi, djecu s poremećajima autističnog spektra koja imaju probleme taktiliteta, percepcije, ravnoteže, djeca koja vlastito tijelo u prostru doživljavaju drugačije od nas, uvjetno rečeno normalnih, dijete je potrebno promatrati da vidite što će od opreme izabrati i onda ga usmjeravati na onu vrstu podražaja koja je njemu potrebna – pojasnila nam je logopedica. Neka djeca, dodala je, odmah izaberu penjanje, ima djece koja trebaju svjetlosne podražaje, druga trebaju vrtnju ili bazen s lopticama.
To su primarno prostori koji smiruju i kod osobe stvaraju osjećaj sigurnosti, ali se jednako koriste i u svrhu poticanja učenja i socijalne interakcije te smanjivanja nepoželjnih ponašanja. Dijete je spremnije učiti i onaj tko s njim radi može, primjerice, iskoristiti situaciju u bazenu za rad na edukacijsko-rehabilitacijskim ciljevima kao što su usvajanje boja, brojanje, koordinacija ruku, suradnja u igri i mnogi drugi.
Stvaranje samopouzdanja
- S djetetom možete raditi na dva načina. Prvo ga dovesti u senzornu sobu da uravnoteži osjete, zatim ga odvesti k sebi u sobu i raditi s njim nekakve zahtjevnije zadatke. Drugi je način da odlazak u senzornu sobu koristite kao nagradu, nakon što ste s njim već odradili određene zadatke. Senzorna soba je nešto što je dobro za svakoga, za dijete koje ima potpuno uredan razvoj to je dopunska igra, a djetetu koje ima teškoću bilo koje vrste oprema sobe, koja obuhvaća sve naše osjete, pomaže da se profilira u onomu u čemu nije do kraja profiliran - pojasnila je Erceg. Psihologinja Lucija naglašava da je izuzetno bitan početni moment izgradnje djetetovog samopouzdanja.
- Ako mu u startu ponudite neku aktivnost koja je prezahtjevna za njegovu dob i sposobnosti, dolazi do odustajanja jer će ono to doživjeti kao poraz i uvjeriti sebe da je to nešto što on ne može. Međutim, kad mu ponudite nešto što on može, a to ste zaključili na temelju promatranja i praćenja njegovih sposobnosti, kod djeteta se javlja osjećaj uspjeha i gradi mu samopouzdanje. Tada idete korak dalje, probati nešto zahtjevnije, ali uvijek u komunikaciji s djetetom pitajući ga da li mu je to zanimljivo ili hoćemo li probati još nešto. Dakle, praćenjem, radom s djetetom i nuđenjem novih aktivnosti gradimo njegovo samopouzdanje i dalje razvijamo djetetove potencijale. To zahtjeva individualni rad, a boravak i rad u senzornoj sobi može maksimalno trajati 45 minuta, kako ne bi došlo do zamora, a time i negativnog efekta sobe. A to nikako ne želimo – rekla je na kraju psihologinja Lucija Ivanda.
Djeca su previše pred ekranima
- U sobi je sve ono što se nalazi u prirodnom okruženju djeteta, jer ovo je zapravo igralište u zatvorenom. Na jednom mjestu je „skupljeno“ sve što je njima u prirodi potrebno. Kao logoped moram istaknuti još jednu važnost senzorne sobe. Djeca su nam sve više pred ekranima, a sve manje u svom prirodnom okruženju za razliku od starijih generacija koje su vrijeme provodile u igri na otvorenom. Taj „ekranizam“ utječe na njihovu socijalnu, emocionalnu, govornu i na svaku drugu razinu razvoja - rekla je Ksenija Erceg.