U strahu su oči toliko velike da se obična, domaća zmija pretvara u – udava! Kada zatopli, takvih je susreta sve više i usred gradova, jer ovi gmazovi dolaze u vrtove u potrazi za hranom i vodom, zavuku se i u kuće tražeći hladnija mjesta, a sama pomisao na to od iskona užasava najveći broj ljudi, makar je gotovo u pravilu riječ o neotrovnim vrstama. Kako napominje dr. sc. Drago Marguš, biolog-ekolog iz NP-a "Krka“, autor knjige o gmazovima nacionalnog parka, na poskoka, najotrovniju od tri naše otrovnice-vipere ili ljutice zaštićene zakonom poput svih ostalih zmija i gmazova, moguće je naići jedino na rubnim dijelovima naselja.
Pa sve i ako vas ugrize ovaj ozloglašeni, ljuskavi kralj kamenjara, uopće nema osobite mogućnosti da od toga umrete. Na to rječito upućuje službeni podatak, u međuvremenu nepromijenjen, da su u posljednjih 30 godina zabilježena svega tri smrtna slučaja od njegova ugriza, a iznio ga je prof. dr. Boris Lukšić, predstojnik Klinike za infektologiju splitskog KBC-a prije dvije godine. To samo potvrđuje da se većina osoba na vrijeme javi u najbližu zdravstvenu ustanovu i eto još jednog razloga da se strahu od zmija ne daju krila galeba. Dakako, to ne znači da u dalmatinskom kršu treba zaboraviti na oprez.
Zakonom zaštićene
- Pomozite, udav se zavukao u drva za ogrjev pred mojom kućom! - tako se jedna Šibenčanka iz centra grada ovih dana usplahireno obratila službi 112. Sugrađanka je bila u pravu, jer se među cjepanicama doista sklupčao dalmatinski udav ili kravosas, najveća europska neotrovna zmija duga i do 2,60 metara. No, tada to nije znala, kaže. Usporedba s udavom otela joj se jedino zato da dežurnome službe 112 dočara golemost zmije, duboko uvjerena i da je otrovna. Tako je uvijek sa strahom i neznanjem, slaže se u slojeve, te joj je operater ispravno savjetovao da za prvu ruku oko tog mjesta pospe sumpora, i potom nazove tvrtku As-Eko za sanitarnu zaštitu čovjekove okoline da uz naknadu uklone gmaza. A oni to rade tako da zmiju ne ozlijede, budući da se ni jednu vrstu prema Zakonu ne smije uznemiravati, ubijati, niti držati u zatočeništvu, za što je propisana kazna 7-15 tisuća kuna. No, prije toga nazvala je prijatelja lovca: pretpostavljajući o kojoj je vrsti riječ, na mobitel joj je poslao sliku kravosasa s umirujućom porukom da je neopasan i neotrovan. Odahnula je kada je na fotografiji prepoznala nepozvanog gosta u svojim drvima i više nikog nije panično zvala za pomoć.- Čim sam saznala da nije otrovan, prestravljenost je splasnula. Ostala je jedino nelagoda, pa je poslijepodne jedan ljubazni čovjek, poznavatelj gmazova, razmaknuo drva, ali zmije više nije bilo, ispričala nam je svoje iskustvo sugrađanka koja želi ostati anonimna. Još je dodaje, saznala da je kravosas koristan jer tamani štakore i svakom bi, zapravo, trebao biti dobrodošao pri okućnici.
Maknite joj se s puta
Istodobno, ovo je dobar primjer kako edukacija, kakvu je ona prošla u trenu, potaknuta razumljivom nevoljom, razgrće atavističku bojazan od zmija, razvijenu kod ljudskog roda zbog njihove otrovnosti još dok smo lutali ravnicama. Strah se kasnije isprepleo s izmaštanim predrasudama i mitovima od zmijske zle, nadnaravne moći, tako da neki vrsni poznavatelji ovih nepravedno ozloglašenih životinja, poput Nevena Vrbanića, zagrebačkog ljubitelja zmija i gmazova koji ih u svome stanu drži kao ljubimce u terarijima, tvrde da ta užasnutost u ljudskome rodu nije urođena, nego stečena odgojem i prihvaćenjem uvriježenih kulturoloških obrazaca. Vrbanić argumentira to ponašanjem manje djece koja ne zaziru od zmija, u što se uvjerio priređujući izložbe svojih ljubimaca diljem zemlje ne bi li educirao najširu publiku. U javnim istupima svima koji pate od neobuzdanog straha sugerira da se s njime suoče i prelome ga učeći o toj fauni u bliskom kontaktu s njom.Svaku priliku Vrbanić koristi i da udijeli zamjerke medijima, naročito nekim globalnim televizijskim kanalima, koji bombastičnim "nabrijavanjem" opasnosti od otrovnica diljem svijeta i snazi njihova otrova, prosječnog čovjeka samo učvršćuju u njegovim strahovima. Nismo mi ljudi zmijama toliko zanimljivi, osim ako životinju baš ne stjeramo u kut svojim ponašenjem, pa reagira braneći se. U najvećem broju slučajeva one će pobjeći od nas, a ako je ugledamo, treba je pustiti na miru. Najbolje je maknuti se zmiji s puta, ili pozvati stručnu službu da je ukloni ako nema drugog izbora, savjetuje Vrbanić.
Anafilaktička reakcija
Note medijskog senzacionalizma o ovoj temi, poučena iskustvom uvijek se pribojava infektologinja dr. Jasminka Brkičić iz šibenske Opće bolnice. Njezin je odjel zadužen za obradu pacijenata nakon ugriza bilo koje zmije, a u ponedjeljak, kada smo razgovarali telefonom, kući je bila puštena prva osoba u ovoj godini koju je ugrizao poskok. Muškarac iz Primoštena Burnjeg primio je serum domaće proizvodnje, jednu od sedam doza s kojima šibenska bolnica raspolaže u ovoj godini.Ako vam se navedeno čini premalenom količinom, prema statistici u posljednjem desetljeću, napominje dr. Brkičić, to je i više nego dovoljno, budući da slučajeva ugriza poskoka na cijelom županijskom prostoru bude samo tri-četiri godišnje. Svi ugriženi naime, nakon zbrinjavanja u domicilnim zdravstvenim ustanovama u Drnišu i Kninu, po obveznom protokolu dođu na Infektivni odjel šibenske bolnice, no svi ne dobiju serum, jer njegova primjena nije bezazlena, naglašava liječnica. Antitoksin se primjenjuje injiciranjem duboko u mišić, a serum sadrži proteine životinjskog porijekla koji mogu izazvati preosjetljivost pacijenta. Bilo anafilaktičku reakciju, ili odgođeno, kao serumsku bolest. Takvih slučajeva u Šibeniku dosad nije bilo, a dr. Brkičić navodi da se upravo zbog mogućih zdravstvenih komplikacija protivi laičkoj upotrebi seruma, o čemu možda razmišljaju ljudi u bliskom dodiru s prirodom, poput planinara, lovaca, pastira... Doduše, od šibenskih infektologa nitko nije zatražio takav savjet, govori dr. Brkičić.
- Ako izgled rane ne zabrinjava, trovanje nije jako i tada pacijenta jedino zadržimo na promatranju. Ovaj čovjek iz Primoštena radio je u polju kada ga je "pecnuo" poskok. Često ljudi i ne vide zmiju koja ih je ugrizla i zato je idealno da nam je donesu, živu ili mrtvu, a budući da svi imamo dobre mobitele, najbolje je fotografirati ju ako je moguće, kako bismo mi liječnici mogli postupati s većom sigurnošću. Zapravo, podvlači, nakon ugriza svake zmije treba se obratiti medicinarima, jer su moguće infekcije.
- U najkraćem, ono što svi u najvećem dijelu Dalmacije trebamo znati jest da može biti opasan jedino poskok. Cijela knjiga svodi se samo na jednu zmiju koju bi bilo dobro poznavati, sve ostale možemo zanemariti, barem prema tom kriteriju - zaključuje dr. Jasminka Brkičić.
Što više znanja, to manje straha
SAVJETI JOSE GRACINA
U prirodi su poželjne
visoke cipele i štap
Knjiga otrovnica Jose Gracina, prekaljenog šibenskog planinara, visokogorca, speleologa i HGSS-ovca, šira je i obuhvaća sve tri ljutice na ovim našim prostorima, budući da se on, poput ostalih planinara kreće u njihovim obitavalištima. Osim poskoka, nailazi on još i na riđovku, visočije u brdima, a na najvišim kotama živi i planinski žutokrug, naša najmanje otrovna ljutica čiji otrov ne može naškoditi zdravom čovjeku. Od 16 vrsta zmija u Hrvatskoj jedino su te tri otrovne, dvije vrste pripadaju poluotrovnicama, a 11 je neotrovnih.
- Kod mene je to sa zmijama bilo vrlo jednostavno: što sam manje znao o njima, više sam se bojao, a sa znanjem se i smanjivao strah, govori Gracin i svakome savjetuje da se educira iz istih razloga, jer će nužno doći do spoznaje da su zmije životinje kao svake druge i ne vole da ih se uznemirava i proganja. Ni od otrovnica ne treba strahovati, jedino preporučuje oprez. To znači da se u prirodu izlazi po mogućnosti u visokim cipelama, najbolje gojzericama, a u hodu je dobro ponekad zatoptati nogama ili udariti o zemlju kakvim štapom, budući da zmije reagiraju na vibracije, a slabijeg su sluha. Ako ste u kratkih hlačama, tada je dobro imati čvrste dokoljenke i to je uglavnom sve - savjetuje Gracin.
Čitav jedan život proveo je po vrletima, a ispada na kraju da je najviše poskoka vidio na Martinskoj, gdje od rođenja živi s pogledom na Kanal sv. Ante, no zadnjih 10-ak godina jedva ih susreće, te mu se čini da ih je sve manje.
- U svome planinarskom stažu samo jednom me poskok mogao ugristi i to na Dinari, kada sam umoran nesmotreno sjeo na kamen, umjesto da se kao uvijek dobro obazrem. Moj dlan bio je na pedalj od njega, sklupčanoga, ali nije reagirao. Naprotiv, bio je trom u listopadu, tako da sam ga uspio snimiti i naposljetku udaljiti se a da se nije pomaknuo, opisuje svoj bliski susret s našom najotrovnijom zmijom. S poskokom napominje, treba biti posebno oprezan u rujnu, kada ženke uspužu na niže grane stabala, jer u tom položaju lakše kote žive mlade, no dovoljno je izbjegavati niže šume u tom mjesecu ako se baš ne mora, Jednoj se kolegici planinarki tako dogodilo da joj je poskok sa stabla pao na ruksak, a odatle na zemlju, no sve je dobro prošlo.
Nitko od njegovih planinara ne nosi serum, jer ga treba držati rashlađenog što je previše zahtjevno, a s druge strane, u vrijeme mobitela, sve ako se što i dogodi, ugriz zmije na popisu je urgentnih slučajeva kada se obvezno diže HGSS-ov helikopter. I u bespućima stoga, postoji sigurnost da ćete biti spašeni, umiruje Joso Gracin, ne čudeći se nimalo strahu od zmija kakav prevladava kod većine ljudi.
- Moja obitelj podrijetlom je iz Burnjeg Primoštena, a ja sam čitavo djetinjstvo slušao o zmijurini koja se hranila truplima ljudi bačenih u II. svjetskom ratu i strvinama životinja u nekoj tamošnjoj jami. Rušila je suhozide, a kada je autobus jednom prešao preko nje, iskrivio je kotač... Sasvim ozbiljni ljudi o tome su pričali kao da je istina, i svaki kraj ima neku sličnu priču. Nigdje toliko predrasuda i fantazija kao kada je riječ o zmijama - nasmijao se Joso Gracin. Na kraju, od svega mu se dogodilo da ga je blago, kao mačka u igri, ugrizao kravosas za što je sam kriv, jer ga je uhvatio za rep. A jednog je, u drugom navratu, gladio po glavi, baš kao mačkicu...
Kako prepoznati ugriz poskoka?
SIMPTOMI TROVANJA
Utrnulost, crvenilo,
glavobolja, mučnina...
Već nakon prvih 20 minuta, na mjestu ugriza koji jako boli, pojavljuje se utrnulost i crvenilo, praćeni manjim ili većim podljevom. Moguća je glavobolja s mučninom, no, ako nema opće slabosti i klonulosti, ne treba strahovati. Ako se pojave ti simptomi trovanja, savjet je liječnika, tada s ruku treba skinuti prstenje, narukvice, satove... zbog oticanja koje će se lokalno pojaviti. Ugriženi ud treba imobilizirati, ranu se nipošto ne smije ničim zarezivati, niti isisavati otrov, a bolesnik treba strogo mirovati da se ne ubrzava krvotok. Najvažnije je žurno prebacivanje do prve medicinske službe, abeceda je postupanja kod ugriza otrovnice.
Po kratkom postupku
TVRTKA AS-EKO
Zaštita objekta
do tri tisuće kuna
Nažalost, razlog vrlo malom, zanemarivom broju intervencija šibenske tvrtke As-Eko kada su u pitanju zmije u nečijoj kući vjerojatno leži u tome što će se uvijek naći dosta onih koji će to riješiti po kratkom postupku i prebiti životinji kralježnicu, ma koliko ih štitio Zakon. A takvi, osim što su uvjerenja da je najbolja zmija samo ona mrtva, imaju i zmiju u džepu, budući da se usluga humanog uklanjanja plaća.
- Jednom smo, sjećam se, intervenirali na poziv čovjeka kojemu se neotrovnica zavukla u motor automobila. To košta nekoliko stotina kuna, a mi zmiju uklonimo i pustimo negdje u prirodu - govori Damir Vrvilo, direktor As-Eka. Nekoliko tisuća kuna, dvije do tri, košta tretman objekta repelentom, odbijajućim, ekološkim sredstvom za zmije neopasnim za njihovo i zdravlje ljudi. To je smjesa sumpora i naftalina i u nekoliko smo navrata, o trošku gradske uprave, s time tretirali okoliš dječjeg vrtića na Šubićevcu - govori Vrvilo.
ŠIME PANJKOTA
Kravosas je
terminator
štakora
Da su svi kao Šibenčanin Šime Panjkota, legendarni pirotehničar iz Domovinskog rata i veliki ljubitelj životinja, zmije ne bi trebalo štititi zakonom, jer ih, poput njega, nitko ne bi dirao. Godinama je na svom imanju u Sv. Vidu puštao na miru velike kravosase, koji bi se tu naselili jer je poljskih štakora uvijek bilo po gredama pojate u kojoj je držao kokoši. Panjkoti je odbojna makar pomisao da ubije neku zmiju, a jednom prigodom kravosas se pred njim s grede stropoštao na zemlju sa štakorom u ustima.
- Pustio sam ga naravno da se nahrani, jer je ranjiv dok guta plijen. Zatvorio sam vrata da ga psi ne zgrabe, a ako bi za poslasticu pojeo i pokoje jaje... Bože moj, ima za nas i za njega, neka ga!
Te zmije, zvane još i Eskulapovim, neopravdano se u narodnoj predajI optužuje da kravama posišu mlijeko, odatle im i naziv. Ma koliko su to samo gatke, velik broj ljudi u to još uvijek vjeruje.
Još jedan "gradski" kravosas predstavio se Šibenčanima ovih dana i donosimo njegovu fotografiju objavljenu na portalu ŠibenikIN. Udomaćio se u vodovodnom šahtu iz kojega povremeno ispuže ne bojeći se ljudi i izgleda da ga, za svaku pohvalu, nitko ne dira. Pa ni komunalci, koji na dojavu građana, tvrdi anonimni čitatelj, nisu angažirali As Eko da ga ukloni negdje u prirodu. Poznavajući ljude obuzete strahom od zmija, to bi za njegovu sigurnost bilo najbolje.