Šjor Ivan Topić iz Siverića vrstan je vinogradar, vinar, pjesnik i ponajprije - pravi čovik; Evo njegovog životnog mota: Vino se ne pije na litre, nego na ure

Dugo godina radim reporterski posao, šetam zavičajem i bilježim ono što vrijedi zabilježiti. Bude tu svega, bude krajobraza, bude kakav potočić ili klisura kanjona, bude kakva kula u kojoj je nekad stolovalo plemstvo. Sve to oduševi čovjeka i tada shvati da je ovaj naš kraj jedna neprekinuta biserna niska ljepote.

Ono što je najvrjednije od svega ipak su ljudi. Jednog od takvih ljudi posjetili smo u Siveriću. Domaćin nam je bio šjor Ivan Topić i njegova supruga Anka. Zajedno su 54 godine.

Šjor Ivan je vrstan vinogradar i vinar, vrstan pjesnik i ponajprije, kako se to ovdje kaže "pravi čovik".

Rođen je 1935. godine u Siveriću, a osnovnu školu završava u Siveriću i Drnišu. Nižu poljoprivrednu školu i Poljoprivredni tehnikum završava u Osijeku, Trenkovu kod Požege i Križevcima. Čitav svoj radni vijek proveo je u vinogradarsko-vinarskoj struci na području Drniša.

Vitis vinifera

Šjor Ivan je jednostavno enciklopedija znanja o lozi i vinu, o vinogradarstvu u ovom kraju. Kad je on odrastao, kako sam kaže, moralo se raditi, kopati, orati, nije onda bilo praznog hoda. Vinova loza je, kaže šjor Ivan, kao dijete, moraš ga njegovati, tepati mu, hraniti i uređivati i onda će, kad dođe vrijeme, dati ploda, baš kao i dijete kad postane odrastao čovjek.

Dugo godina radeći u struci, savjetovao je mnoge naše vlasnike vinograda. Bilo je to i naporno. Šta će on mene svitovati, ja vako radin tricet godina, vako je radio i moj ćaća. Kad je takav shvatio što mu govori Ivan, brzo je zaboravio i ćaću i njegov način obrade.

Šjor Ivan ponosno ističe pomake u proizvodnji vina u drniškom kraju. Nema više bezbroj sorti, vinogradi se oru velikim traktorima, prinosi su izvanredni. Svako od svojih iskustava šjor Ivan je zabilježio pa nam s ponosom pokazuje svoj stručni članak "O vinogradima i vinu u davna vremena" posvećen uspomeni i trudu naših predaka.

Tek kad to pročita čovjek shvati koliko je dalek put od loze do slasne kapljice. Vinova loza ima fino latinsko ime VITIS VINIFERA. Tko bi se usudio u gostionici naručiti bevandu od Vitis vinifere? Frapantna je toplina kojom Ivan priča priču o lozi, o obradi, o vinu, o mukama naših starih dok bi napravili vinograd. Kuću gradit, vinograd i dicu gojit u isto vrime, bilo je nešto najteže što se znalo događat u životu naših predaka. Ima u tom radu i starih izreka u kojima je satkana mudrost generacija. Za rezidbu se govorilo da počinje o Svetom Matiji: "Sveti Matija led razbija, ako ga nema, on ga sprema." Za plijevljenje vinograda je izreka "Oplivi me prije cvita, napojit ću pola svita", a za okopavanje je izreka "Okopaj me prije pupa, platit će se tvoja muka."

'Mlijeko staraca'

I mene i našeg Antu oduševila je izreka Louisa Pasteura koju je citirao šjor Ivan: "Vino je najzdravije ljudsko piće". Naravno, odmah nadodaje: Vino se ne pije na litre, nego na ure. Meni je ipak najdraža izreka: "Vino je mlijeko staraca!"

Ima šjor Ivan puno diploma i nagrada za svoja vina, ali mu je ipak najdraži susak što ga je dobio pri proslavi Zlatnog pira sa svojom voljenom Ankom. Ružno je vidit danas, govori šjor Ivan, mlade kako se brzo rastavljaju. Sve je manje i dice, ne može se tako naprid. Ja i Anka smo i kuću gradili, vinograd sadili i dicu gojili. U međusobnoj ljubavi, skromnosti i štujuć Boga sve smo uspili.

Odmah iza kuće nalazi se vinograd. Manirom vrhunskog majstora šjor Ivan reže lozu i daje praktičnu obuku i meni i fotoreporteru Anti. Evo, ovo vam je Pinot sivi. Zaludu gledam kad ništa o tome ne znam. Blaženi moj ćaća šta ništa nije ima. Ponosni su i Ivan i gospođa Anka na sinove. Tvrtko je inženjer poljoprivrede i direktor Vinarije. Svoj vlastiti podrum uz kuću uredili su po svim pravilima struke, sve rostfrei, temperatura pod kontrolom, čistoća, ma divota jedna.

Drago je Ivanu spomenuti uspjehe drniških vinogradara. "Od trenutaka kad smo mi počeli s našim savjetovanjima pa do danas, situacija se drastično promijenila na bolje. Valja biti uporan s našim ljudima i ne odustat. Sad se i mlađi ljudi odlučuju na sadnju. To je pravi dobitak za sve."

Podsjetio me šjor Ivan na mog rođaka Đišu u Ključu: Joso, već si star, šta će ti još vinograda? Joso odgovara: Sad je to ledina! Kad usadim vinograd, ako ga ja i ne stignem piti, neka moja dica imaju šta zobat! I bio je Điša skroz u pravu.

Svojevrsnu povijest rudnika Siverić sakupio je šjor Ivan kroz izdanja Župskog lista Siverić i ukoričio je u jednu prekrasnu knjigu. Sve što vrijedi o Siveriću znati, u toj je knjizi. I to je živ dokaz koliko šjor Ivan voli ovaj kraj i ove ljude. Stisne mu se grlo i čelom preleti tuga kad spominje Domovinski rat i život u progonstvu. Njegov život pravog smisla ima samo tu, u Siveriću. Tu žile života srastaju sa tlom i daju ploda.