Prije više godina u Šibeniku se dogodio rijedak i gotovo dirljiv slučaj, kad su se tri male mačke uzverale u potkrovlje jedna od zgrada Šarine pekare i više nisu znale sići. Njihov mijauk potaknuo je susjeda da u pomoć zovu vatrogasce.
Ali umjesto vatrogasaca, došli su ljudi pod kacigama u žuto-crvenim odorama I s dizalicom s korpom na vrhu. I na radost svima, spasili umilne mace.
Toga smo se prisjetili godinama kasnije, listopada 2008.,dok smo jednom prigodom izletu pod visovima Promine na 800 metara nadmorske visine pratili pokaznu, rutinsku vježbu mladih šibenskih GSS-ovaca.
Gledajući s prikladnoga mjesta, te okomite visoke klisure prominske podsjećale su nas na one iz Nacionalnoga parka Paklenica koje i danas osvajaju brojni penjači i alpinisti i gdje je, nažalost, bilo i tragičnih slučajeva od padova sa smrtnim posljedicama.
Ali, dok smo ih gledali kako se pripremaju i dogovaraju, ništa nije dalo naslutiti da su imalo zabrinuti za ono što se pripremaju učiniti nad bezdanom od stotinjak metara.
Oko lokacije o kojoj je riječ okupio se i veći broj promatrača i planinara iz obližnjega Planinarskog doma koji je uvijek pun uvijek spremnih na osvajanje planinskih visova.
Sviju nas je posebno zaintrigirala mlada GSS-ovica Sanda Paić iz Šibenika koja se s propisnom zaštitnom opremom i užetom u čvrstim rukama, naizgled kao od šale uspinjala okomitom liticom od 90 stupnjeva, reklo bi se, poput pauka.
Kad smo je nakon njene uspješne akcije zapitali kako se osjeća i je li možda strahuje radeći taj, ipak rizičan muški posao,odgovorila nam je posve jednostavno: “Znam da to mogu. Ne bojim se visina, sigurna sam u svoje ruke i to volim“.
A da sve bude u potpunosti u pravome planinarskom druženju, vidjeli smo i nakon završetka vježbe, kad su s u PD „Promina“ svi uz pjesmu okupili na zajedničkom objedu što su ga pripremili također „vukovi“ iz GSS-a i aktivista planinarske branše.
I nakon svega, nama je bilo lako sjesti u auto i spustiti se u Siverić, pa - pravac Šibenik.