Prije 40 godina počeo je u ‘Sljemenu‘ kao šegrt, danas njegovo prezime stoji iznad vrata na osam butiga u županiji

Trbuh Pariza – tako je u svom poznatom, istoimenom romanu Emile Zola nazvao veliku parišku tržnicu Les Halles, otvorenu u drugoj polovini 19. stoljeća. A trbuhom Šibenika, komodno bi mogli nazvati 'Šarinu pekaru' oko koje se – premda je već godinama zatvorena i premještena na Šubićevac, u prostor Poliplasta, i dalje nižu prsteni dućana i trgovina u kojima se cijeli ovaj dio starog Šibenika i danas spizaje.

Tu je blizu i Konzum, bivša Krka i još bivši je Šarina samposluga, pa nedaleko, na kantunu i Tommy, što ga Šibenčani još uvijek zovu 'Kerum', neka je relativno kratko 'tu bija', pa pekara 'Babić' u bivšeg 'Pakija', pa još jedna pekara 'Dan i Noć', gore na vrhu je Studenac, u prostoru bivšeg 'Agrariacoopa'. A u sredini svega toga – tik uz ulazna vrata u Šarinu pekaru, koja je danas parking - je 'Agromaleš' – kojem nekako najbolje paše da je to što je i danas – mesnica. Makar i luksuzna, delikatesna, danas bi se to reklo - butik mesa.

Počeo u 'Sljemenu'

Jest, bila je tu nekoć i knjižara, ali se knjige valjda nisu primile, kao bržole i šniceli, pršut i pečene kokoš, koje su se pekle u izlogu bivšeg Sljemena i kojih se Mile Maleš, današnji vlasnik 'Agromaleša' i danas dobro sjeća.
- Bio je to doživljaj, koji je meni, kao školarcu ostao u glavi. Peć na struju, s ražnjem koji se vrti, a na njemu – odnosno na više njih, nanizane kokoši, odnosno pilići, svi isti. Izgledalo je kao da se peku u izlogu! A tek miris koji se okolo širio! Sve je bilo puno ljudi, netko bi uzeo pečenu koku i onda u Šarinu pekaru, po vrući kruh, koji se još pario – prisjeća se jedan od najpoznatijih šibenskih mesara i trgovaca mesom i mesnim prerađevinama, koji je - sudbina je valjda tako htjela – i svoje prve profesionalne korake, počeo upravo u Mesnoj industriji 'Sljeme'. U prostoru u kojem je danas njegov 'Agromaleš' u najmu.

Proveo je tu četiri – pet godina, dok se nije iškolovao i izučio zanat, a onda je otišao u drugu mesnu industriju 'Vajdu'. Mnogi su mu i tada, smatrajući kako je to put s konja na magarca, s obzirom da je 'Vajda' većini u Šibeniku i Dalmaciji potpuna nepoznanica, govorili – 'Pa di ideš iz Sljemena, kud ćeš tamo, u tu neku zadrugu iz Čakovca', ali se Mile nije dao pokolebati. Tamo gdje su drugi vidjeli probleme, on je vidio priliku, pa se vrlo brzo isplatio i on 'Vajdi', a i 'Vajda' njemu – mlad, ambiciozan i probitačan širio je i prodaju i poslovanje.

Vječna borba

Imao je te 1988. godine 28 godina i bio je 24 sata dnevno u pokretu, a na telefonu i poslije toga mobitelu dostupan i – preko toga. Mnogi ni danas ne znaju da mu je prezime Maleš, pa ga i danas zovu Mile Mesar ili Mile Vajda, bez obzira što se s 'Vajdom' rastao 2015. godine kada su čakovečku mesnu industriju preuzela braća 'Pivac', a on krenuo sam, zajedno sa svojom braćom i obitelji. Otišao je svatko svojim putem, i to, izgleda uspješno – i jedni i drugi. - 'Borba! Vječna borba!' - reći će Mile, koji nije od velikih riječi, ali je od riječi.

Kad nešto kaže, onda nema da nema – 'Kolko ti triba? Može, šefe! Može! Čekat će te na Šubićevcu! Sad ću ja zvat maloga da ti spremi. Kad ćeš doći, u koliko sati, da znan. Dogovoreno! Evo, vidiš, ovako ti je stalno! Dan – noć! Evo, sad zovu za Zagreb, za Advent, tribaju im neke kobasice, hrenovke. Gori će nešto izgleda bit, zovu, naručuju. Oće li bit šta ode kod nas u Đardinu?' - pita me. Nema mira ni dok razgovara za novine!

Ajmo dalje. U 'Agromalešu' i Obiteljsko – poljoprivredno gospodarstvo u Malešima, u Mirlović Zagori, danas je uz obitelj i braću 30 -ak ljudi, nekad i više, osam je trgovina u Šibeniku i županiji, u kojima se prodaje meso, suhomesnati proizvodi, pršut, sir, vino, delikatesni program, a sve to što se prodaje, ujedno se, manje – više i proizvodi. Imaju i dvije sušare, za pršut, pancete, pečenicu, u Rakovu Selu u Dubravi, odakle mu je žena, i u rodnim Malešima. U kojima didovinu, obiteljsko imanje i zemlju nikad nije zapuštao – orao je i kopao vinograde, njive, kosio djetelinu, držao ovce i krave, kad nije mogla familija, uzimao je pastire. Zato danas ima svoje vlastite janjce, goveda, od kojih ima i za vlastitu preradu, pravi kobasice, hrenovke, pa čak i neke salame, pa onda i mlijeko od kojeg pravi sir za vlastite potrebe, a mogao bi i za tržište, kao što pravi i vino koje je postalo već nadaleko poznato.

Vraćaju se na selo

Njegov pošip, cabarnet sauvignon, syrah i merlot, kao i njegovi pršuti, uostalom, dobivali su i nagrade na festivalima i sajmovima na kojima se zadnjih godina, gradeći vlastiti brend, pojavljivao češće nego prije, kada je samozatajno i daleko od očiju javnosti, gradio i ulagao u proizvodnju. Ali, to je dio posla kojim će se više pozabaviti njegov sin Ante, danas 26-godišnjak, inženjer agronomije. Na mladima svijet ostaje! A to mu je i struka, za to se i školovao!

- Ljudi su prije bižali iz sela u grad, da bi mogli raditi, i od svog rada živjeti, a danas se dešava obratno – ljudi se iz grada vraćaju na selo, vraćaju se poljoprivredi i stočarstvu, proizvodnji hrane, vina, kruha od brašna, od žitarica koje sami proizvedu. To je, uostalom, i jedini način na koji možemo opstati mi, i naše selo. Hrana će uvijek imati tržište, kvaliteta će se uvijek tražiti - jednostavno logicira Mile Maleš. I ne komplicira. Nije nikad. Zato ga je ta logika na koncu dovela do toga da kupi i prostor bivšeg 'Mesoprometa' na Ražinama, nekih 13.000 četvornih metara, u kojem bi uz pomoć EU fondova, napravio na jednom mjestu siranu, vinariju, i pogon za preradu mesa. Od bivše klaonice, objekata za preradu, hladnjača za čuvanje mesa danas su praktički ostali samo zidovi i morat će se uložiti puno novaca, vremena i truda da se sve to privede svrsi i ponovno stavi u gospodarsku funkciju.

- I opet borba! - ponavlja Mile.