Morsko jezero Zmajevo oko u blizini Rogoznice jedno je od četiri morska jezera uz našu obalu (Jezero Mir na Dugom otoku, Veliko i Malo Mljetsko jezero na otoku Mljetu su ostala), izuzetan je prirodni fenomen kojeg znanstvenici Instituta Ruđer Bošković istražuju od 1992. godine. No, čak ni nakon toliko dugog i vrlo kompleksnog istraživanja ne mogu reći da su ga u potunosti upoznali, piše Donat Petricioli za portal Gorgonija.com.
Morsko jezero sada se istražuje u okviru znanstvenog projekta MARRES kojeg vodi dr. dc. Irena Ciglenečki – Jušić znanstvena savjetnica i voditelj Laboratorija za fizikalno kemijske separacije, Zavoda za istraživanje mora i okoliša Zagreb, Instituta Ruđer Bošković.
Cilj projekta je utvrditi izmjenu vode jezera i okolnog mora, biokemijska zbivanja na kemo-klini (pojas mora u kojem su kemijske promjene izrazite) između gornjeg često hiper oksičnog (koncentracija otopljenog kisika prelazi 100%) i donjeg anaerobnog sloja (punog, za aerobne organizme, otrovnog otopljenog plina sumporovodika) te sastav živog svijeta na dnu jezera u oksičnom sloju – bentos.
Istraživanja su započela prije trideset mjeseci, a uz znanstvenike LFKS-a ZIMO-a IRB-a uključen je i mali tim biologa ronilaca izv. prof. Dr sc. Tatjana Bakran-Petricioli iz Zoologijskog zavoda Prirodoslovno-matematičkog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i ja kao biolog, ronilac, podmorski promatrač te foto i video snimatelj.
Cilj našeg biološko – bentoskog istraživanja je utvrditi promjene u sastavu bentosa od početka mog posjećivanja jezeru (veljača 1992. god.) do sada. Prošle smo godine detaljno proučili živi svijet na prvih nekoliko metara dubine jezera i utvrdili da se sastoji od značajno manjeg broja vrsta nego na početku mojih posjeta jezeru.
Naime, jezero svakih tridesetak godina doživi (ili bolje reći „dosmrti“) miješanje stupca mora pri čemu otrovni sumporovodik prodre u gornji sloj te pobije sve aerobne (organizmi koji trebaju kisik za život) pa se oni kasnije moraju ponovo useliti i naseliti jezero.
Nažalost, ti su se periodi jako skratili pa se sad miješanje tj. pomori dešavaju svake tri, četiri godine. Tako se i početkom prošle jeseni u listopadu 2020. desio potpuni pomor koji je trajao poprilično dugo. Obnova je ovaj put mnogo sporija i slabija!
Prije neki dan, kad sam ronio u Zmajevom oku kemoklina je bila na svega dva metra a od živog svijeta vidio sam samo cijanobakterije i zelene alge, a od životinja samo dagnjice (Mytillaster lineatus) i u špiljici nekoliko malih mješčićnica (Pyura dura).
Nema više ni kozica, ni rakova, ni babica, glavoča ni kamotočaca ni kamotočnih i masivnih spužvi, a da o organizmima koje sam vidio prije prvog pomora: velikim dagnjama, ogromnim kamenicama, hlapovima, ugorima, mizidima puževima golaćima, tabinjčićima uopće ne govorim.
Hoće li se njihove populacije obnoviti pokazat će vrijeme, a ja ovaj puta nisam baš optimističan… Zato drž’mo svi zajedno palčeve ovom rijetkom fenomenu morem preplavljenog krša istočne obale Jadrana!
Tekst: Donat Petricioli, dipl. ing. instr. aut. ronj. CMAS/HRS I** / Gorgonija.com