Već sedmu godinu kod pirovačkog Slakovca na stankovačkoj cesti, samo koju stotinu metara podalje od ljetne vreve uz obalu, pruža se prizor na kakvome bi pozavidio i Luis Buñuel, najveći redatelj filmskog nadrealizma. Mjesno groblje sv. Ante ima svoj deponij glomaznog otpada, ili je to otpad s grobljem, svejedno! Zajedno čine vizualnu i prostornu cjelinu, jer u ružnome zidu od bloketa koji tobože dijeli mir pokojnika od gomile koječega što Pirovčani tu odlažu, postoji otvor za nesmetanu komunikaciju.
Privremenost toga deponija od kojega u nevjerici zastaje dah, potvrđena općinskom odlukom prije nekoliko godina, oduljit će se na tko zna koji rok, unatoč uvjeravanjima Ivana Gulama, pirovačkog načelnika, da se led konačno pokrenuo, te će sav taj šekret, rekli bi Zagrepčani, uskoro otići na 500-tinjak metara udaljeniju lokaciju prema Stankovcima, govori Vjekoslav Madunić, ljetni stanovnik kuće od svega toga udaljene samo koji metar.
Madunić i sestra mu Mirjana prvi su na udaru smrada i svakodnevne buke kamiona i strojeva koji taj otpad periodično odvoze na sabiralište u Vodice. Kad je Slobodna Dalmacija prije dvije godine pisala o tome iz pera istog autora, bila je živa njihova majka Danica, rođena Čubrić, iz povijesnog naselja Slakovca. Lani je umrla, iznosi Vjekoslav, inače spiker-mentor na Hrvatskome radiju, dodajući kako je jako patila što nije dočekala mirne odmore u mjestu gdje je rođena, pokraj vrta i drugog raslinja na mjestu sadašnjeg odlagališta.
– Nitko od općinara nije joj se ispričao zbog ovoga, također ni meni i sestri. Nikad ovdje nisu zašli, makar da su nosom promolili, premda sam ja proteklih godina redovito odlazio u Općinu, strpljivo iznoseći našu muku i svaki put očekujući da će nešto poduzeti. Naprotiv, majka je, kao vlasnica kuće, cijelo vrijeme plaćala odvoz kućnog otpada prema tarifi za drugu kategoriju kućanstava (!), i to kao da tu živi cijelu godinu, tako da zelena kanta za smeće pred kućom usred prizora nedalekog deponija izgleda kao detalj iz kakvog neslanog vica.
Umjesto pristojne isprike i geste dobre volje da je barem oslobode komunalnih davanja, majku je – kaže Vjekoslav – sustiglo i nekoliko ovrha, što je, zajedno s uračunatim troškovima odvjetničkog ureda, ugrozilo i inače stanjeni kućni budžet jedne umirovljenice. Kakva je to samo "položajna renta", imati kuću na ovakvom mjestu, ne krije Madunić da mu je crni humor jedino što je preostalo nakon svih tih godina.
Zadnji put, ovih dana, dočim je došao na godišnji odmor, a s terase mu puknuo pogled na gomilu madraca, željeza i tko zna čega još, odijeljenog od njegove kuće uskim makadamskim putom i sklepanom žičanom ogradom, Madunić se bez odgađanja najavio za razgovor s Antom Čubrićem, donačelnikom, najavljujući mu ponovni dolazak novinara. Čubrić mu je kazao isto što i nama njegov šef Ivan Gulam.
Kad smo o tome pisali 2017., od općinara nije bilo ni mukajeta, premda smo uredno poslali upit i telefonski kontakt, no budući da je Maduniću ovaj put uistinu prekipjelo, pozvao je i zagrebačku novinarsku ekipu jedne od nacionalnih komercijalnih televizijskih kuća, pa Gulam, dojam je, nije imao kud. I njegov se politički rejting u međuvremenu promijenio jer je postao dopredsjednikom Hrvatske narodne stranke, no pažljivo je izabrao mjesto gdje će biti snimljen: na suprotnoj strani, kod ulaza na groblje, dosta podalje od kompromitirajuće gomile otpada i kuće Madunićevih.
Zbog dublje hladovine, objasnio je njegov zamjenik Ante Čubrić, no kako bilo, Gulam je zahvalio medijima što su zainteresirani za temu koja muči i vodstvo općine. Mediji su očito uzbibali duhove, pa su i komunalci užurbano tovarili oveći kamion da odveze nakupljenu kramu.
– Nije ni nama ovo lako, a ni ugodno. Mjesto kod groblja i uz naselje nipošto nije primjereno, međutim, ova lokacija, doduše kao nelegalno sabiralište krupnog otpada, funkcionira od 2007. godine, pod bivšim vodstvom općine – izjavio je Ivan Gulam.
Na čelo općine došao je 2013., a nakon dvije godine Općinsko vijeće svojom je odlukom iz puke nužde "legaliziralo" nešto što je započelo kao divlje, jednostavno zbog toga što Općina, uvjerava, nema ni komadića vlastitog zemljišta primjerenog da se podalje od živih i mrtvih i njihova dostojanstva odlaže glomazni otpad. Naprotiv, sve što su smatrali svojim trebaju kupiti od države, a tako su došli i do 1500 četvornih metara zemljišta za dječji vrtić. I groblje nije bilo u općinskom vlasništvu kad su preuzeli općinu, napominje.
Ipak, nazire se kraj, nastavio je ne precizirajući rok, budući da je završena dokumentacija za europski projekt uređenja groblja, a prema obećanjima iz Ministarstva državne imovine, vrlo skoro treba biti definirano vlasništvo nad osam hektara buduće poslovne zone Pirovca, s lokacijom za smještaj vozila komunalne tvrtke "Vrilo" i odlagalište glomaznog otpada. Nisu u Pirovcu krivi što se procedura rasteže od 2014. godine, niti je njihov slučaj iznimka u Hrvatskoj, no kad se sve okonča, tada će ova ružna slika, za što su dobrim dijelom krivi nesavjesni mještani (!), biti prošlost, okrenuo se Gulam prema mučnome prizoru iza sebe i potom pred televizijskom kamerom i novinarima izveo nesumnjivo isplaniran igrokaz zamjene teza.
Vjekoslavu Maduniću, koji je sa strane pratio njegovu izjavu, teatralno je uručio rješenje o legalizaciji kuće izgrađene 1988., a na njegovu primjedbu da ga nikad nije posjetio da vidi kako im je živjeti pokraj otpada, odgovorio je da općina ima 5000 stanovnika i gdje bi stigao da svakog obilazi!?
– Da, ali od svih tih stanovnika jedino meni smrdi pred kućom, u kojoj se gnijezde štakori zbog smrada kojim ste nas okružili! – odgovorio mu je Vjekoslav, no načelnik i donačelnik oprostili su se i odvezli se prema Pirovcu.
- Kao da to ičim umanjuje odgovornost Općine što tolerira groblje i sabiralište otpada u jednome tik uz naselje – pred kućom dočekao Ante Baus, šef komunalne tvrtke "Vrilo", i uručio mu nekoliko uplatnica "za čistoću" koje im je dužan. Pucanj ćorkom za koji je bio zadužen, jednak onome svoga šefa Gulama – barem je tako što se tiče potpisanoga – Baus je ispalio baš u trenutku kad se pred okupljenim društvom pojavila novinarska ekipa vraćajući se do automobila.
– Općina naprosto mulja da nema zemljišta u svome vlasništvu da se ovo sabiralište premjesti, a ja s druge strane nemam što kriti: pripadam osiromašenom, ovršenom dijelu Hrvatske i, poput desetaka tisuća drugih, kuću sam nedavno legalizirao. No, ovo čemu ste svjedočili, taj teatar pametnome govori sve o političkom vodstvu Pirovca, kao da će jezovitost ovoga prizora nestati ako javnost na to upozorava dužnik poput mene. Pirovčane neopravdano nazivaju Zloseljanima, a ja tvrdim da nisu bolji, a ni gori od svih ostalih. Zloseljani, međutim, sasvim sigurno vode općinu – zaključio je Madunić.
Razgovoru prije odlaska pridružio se i njegov susjed Elvis Meić-Sidić, inače dopredsjednik mjesnog ogranka Hrasta, negodujući što cijela zemlja nazaduje otkako smo ušli u Uniju, umjesto da procvate, a svoje je rekao i Vojmir Marko Čubrić, Madunićev ujak.
– Kad su ovdje sredinom 80-ih gradili groblje sv. Ante, bio sam u nekakvoj komisiji za urbanizam i upitao sam tadašnje pirovačke moćnike zašto forsiraju ovu lokaciju ako je prema Prostornom planu novo groblje predviđeno s druge strane stankovačke ceste.
Tada su mi kazali: "Što ti to smeta, Marko, pa mi smo u partizanima spavali s mrtvim drugovima!" – nasmijao se Čubrić, želeći izvući analogiju s demokratskim vremenima.
I on je, naime, prije nekoliko godina želio pozvati novinare u Slakovac, no predomislio se jer ga je, kaže, bilo sramota zbog Pirovca i Pirovčana. Tada mu je Ivan Gulam obećao da će ukloniti smeće pokraj groblja i kuća Čubrića, međutim, do danas ništa nije učinio.
– Više mu ne vjerujem, uostalom, kao ni jednom političaru!