StoryEditorOCM
ŽupanijaNadomak Šibenika

Ovdje ‘kvadrat‘ građevinskog zemljišta stoji 220 kuna; ‘Nagovaram prijatelje da se presele. Prvo su se čudili, a sada...‘

Piše Vinko Vuković
22. listopada 2022. - 19:38

Gore je bilo samo tijekom rata. Kada su bježali jedni. I neposredno nakon njega. Kada su bježali drugi. A sada bježe svi. Jer rat možda i nije najgore što ih je moglo zadesiti.

Godine 1961. drniški je kraj imao 19.538 stanovnika. Bio je to rekord. Barem otkako su uvedeni dekadni popisi. A danas ih je 6263, što je opet rekord, ali negativni. U odnosu na popis stanovništva iz 2011. godine Drniš je izgubio 1538 osoba. Samo iz grada otišlo je 448 osoba. Nikad više u nikad manje vremena.

- Ja sam se vratio! - s vrata viče Ante Brakušić.

Došao je kod Šime Cigića i novinarima se razveselio kao da smo mu najmiliji. Nije ga bilo moguće obuzdati. Slučajni susret u kancelariji drniškoga pročelnika za prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalno gospodarstvo i zaštitu okoliša pretvorio se u monolog dalekog rođaka za nedjeljnim ručkom.

Sve smo saznali. I kako je 39 godina bio u Amsterdamu, i kako je odavde pobjegao 1971. godine - jer, Bože moj, zna se što se ovdje događalo 1971. godine - i kako je prije toga u Splitu zarađivao kao maneken, i kako je bio tražen, popularan, zgodan, i kako je financijski neovisan, i kako je Cigić dobra duša, i kako ne razgovara s gradonačelnikom Josipom Begonjom, ne Cigić, nego on, i kako mu nije jasno što Begonja ima sjediti u Saboru dok mu se grad raspada, i zašto u sabornici nikad Drniš ne spominje, i kako će nas sve izjesti korupcija, ubiti administracija, i kako je Drniš grad duhova, kako ovde nema ničega i nikoga, i kako njega boli briga jer mu je dobro, ali mu je žao mladih koji u Drnišu mogu smo umrijeti, a da ne spoznaju sve ljepote ovoga svijeta.

Mjere nije spomenuo. Nema on pojma o mjerama. A Grad Drniš već treću godinu daje ukupno 600.000 kuna kako bi mlade ljude potaknuo da ostanu u svome kraju. Na svojoj zemlji. Koja bi rađala, samo da je ima tko ploditi.

Prva mjera tiče se upravo zemlje. Ako imaš svoju, super, možeš dobiti pomoć u novcu da sagradiš kuću, a ako je nemaš, nema veze, dobit ćeš pomoć da je kupiš. A ako ti nije do zemlje, može i to, ima novca i za kupnju novog stana, ili rekonstrukciju starog, kako hoćeš. Za infrastrukturu ne treba brinuti, riješena je.

Javni natječaj za sufinanciranje rješavanja stambenog pitanja mladih obitelji, u sklopu kojega se Drnišani mogu prijaviti za jednu od mjera, za ovu je godinu otvoren 14. listopada, traje 15 dana, a prijavitelji, kako je precizno navedeno na stranicama Grada, mogu ostvariti pravo na sufinanciranje izgradnje stambenog objekta, kupnju obiteljske kuće ili stana te sufinanciranje poboljšanja kvalitete stanovanja ulaganjem u rekonstrukciju obiteljskih kuća.

Potpora za izgradnju kuće iznosi 25 posto od prihvatljivih troškova, a maksimalno do 75.000 kuna, za kupnju kuće ili stana 25 posto kupoprodajne cijene, a maksimalno također do 75.000 kuna, dok za rekonstrukciju postojećeg stana potpora opet iznosi do 25 posto prihvatljivih troškova, ali maksimalno do 55.000 kuna.

Iz perspektive hrvatskih građana koji žive, recimo, uz obalu, ovi se iznosi čine smiješnima. Što možeš za 10.000 eura?! U Splitu ne možeš ni papire "izvaditi", eto što možeš, dok u Drnišu jedan četvorni metar građevinskog zemljišta prosječno dođe 220 kuna.

S obzirom da su gradske parcele velike do 700 kvadrata, zemljište će vas u Drnišu doći 20.000 eura, minus onih poticajnih 10.000. I plus APN. Jer, da, to što ste se prijavili na neku od drniških mjera ne znači da ne možete aplicirati na niskokamatne kredite Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama.

- Naravno da možete, uvjet je samo da do tada na sebi niste imali nikakvu nekretninu - domeće Šime Cigić.

Pročelnik kojeg Drnišani jako cijene, u što smo se uvjerili dok nas je provodio gradskim ulicama i parcelama, pozdravljali su ga kao da sutra igra važnu utakmicu, tapšali po ramenima, stiskali mu ruku, željeli sreću, ima četvero djece. I nada se da neće pobjeći kad odrastu. Ne od njega, nego od Drniša.

- Bio sam svugdje, odem i sada, ali stvarno ne mogu zamisliti da živim igdje drugdje - govori Šime.

Svugdje je bila i Matilda Jelčić Stojaković. U Zagrebu pogotovo. "Gore" je živjela, da bi dolaskom "dolje" oživjela.

- Drniš ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Jednom sam otišla i nikad više - tvrdi Matilda, novinarka na lokalnom radiju.

Sve, veli, ovdje ima. I sve je jeftinije. A i ono što nema, nije joj daleko. Sretna je. A dijete joj je još sretnije.

- Odgajati dijete u ovakvom okruženu je blagoslov, ja tu ne vidim nikakav problem - tumači.

Svjesna je, međutim, da je djece sve manje. No to, dodaje, nije samo drniški problem.

- Radna mjesta za visoko kvalificirane kadrove glavni su drniški nedostatak, mladi ljudi nakon stečenog obrazovanja u Drnišu naprosto ne mogu naći posao u struci - sliježe ramenima Matilda.

Hvali mjere. I Cigića, naravno. A njemu neugodno. Što će reći gradonačelnik kad se vrati iz Zagreba.

- Moramo i dalje činiti sve da napunimo proračun kako bismo mogli nastaviti s ovim mjerama. Uistinu se nadam da ćemo ih i sljedeće godine, bez obzira na ova teška vremena, moći ponuditi našim građanima - kaže Cigić i vodi nas na Pazar.

Tako se zove drniški predio na kojemu se nekoć održavao stočni sajam. Mukale su ovdje krave. A danas po njemu niču kuće. I zgrade. Jedna je već tu, braniteljima je namijenjena, a odmah pored nje raste druga, financira je Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, a grade je, eno ih polijegali po hladovini pa marendaju, radnici iz Bangladeša.

- Bit će tu 25 stanova, i tri gradska, jer je Grad dao teren, a tamo malo poviše - zadovoljno Šime pokazuje prstom - izgradit ćemo starački dom.

S time, komentiramo, ne možete pogriješiti. Nasuprot su, međutim, parcele koje nas interesiraju. Iz mjera za mlade. Evo ih tri. Jedna je još nedirnuta, za nju je upravo u tijeku ishođenje građevinske dozvole, druga je iskolčena i spremna za bauštelu, a na trećoj se već diže druga etaža kuće od crvene cigle. Kao u bajci. Zovemo vlasnicu.

- Ajoj, ne mogu vam ja ništa govoriti, prezauzeta sam, tek sam rodila, ima mjesec dana, a drugo mi dijete ima vodene kozice - skanjiva se Antonija Pastuović.

I ona ima četvero djece. I jedva čeka novu kuću. Da poleti.

- Ajoj - bilo je sve što je rekla.

Ringova kuća već je gotova. Ostavilo ga uz cestu i zatvorilo u kavez kao psa. Šimi je neugodno. A Ringo nas gleda tužnim očima. Ne usudi se niti cviliti. Da mu je istrčati, ne bi do Šibenika stajao.

- Ima nas svakakvih - gorko će Šime.

Ususret nam ide baka s unucima. Spašava nas muke. Neda Vukušić i njeni pačići, Ana i Ilija, još malo pa će za školu biti.

- Kako je u Drnišu? Tko se u njemu rodio, lijepo mu je - mudro će baka.

A kako i ne bi bilo lijepo kad svega ovdje ima. Osim pršuta. To nam nije ona rekla. Ni Šime Cigić. Jer, o tome se u Drnišu šuti. A opet, istina je. Slavni drniški pršut, zaštićen i oznakom zemljopisnog podrijetla Europske unije, odasvud je, samo iz Drniša nije. Rijetki se ovdje njime bave onako kako bi trebalo. I Međunarodni festival pršuta se ugasio. Nakrivila se od srama drniška kapa.      

Svratit ćemo kasnije do Otavica, do Ante Reljanovića, on se ne boji govoriti. Njega duša boli što Drnišani od vlastita pršuta učiniše. Umjesto brendirane delicije dobili su komad vakumirane plastike. Debele poput mnogih obraza.

Satima bi Ante o pršutima mogao pričati. Jer svaki je poseban. Svoj. Svaki traži poseban pristup. I pažnju. Umjetnost je to, a ne konfekcija. Ručni rad kontra industrijske proizvodnje. A ruku je u Drnišu sve manje. Poglavito mladih.

Luka Stojković - Kušeta o tome sigurno nešto zna. Sresli smo ga na Poljani, s majkom, koja mu nije ni trebala predlagati da se iz Splita presele u Drniš. I još malo dalje. U Mirlović Polje.

- U Krstarici smo živjeli. U urbanoj džungli. Prvo smo vikende provodili na selu, pa bismo znali ostati cijeli tjedan, a onda sam shvatio da je to baš ono što želim zauvijek. Kad sam majci predložio da se preselimo, mislila je da se šalim. Ili da se rugam. A kad je shvatila da sam ozbiljan, pustila je još nekoliko mjeseci da me prođe. A kako nije prolazilo, prihvatila je da se preselimo - smije se.

Luka je inženjer građevine. Vjeruje da će se i ovdje zaposliti u struci. No, nije mu to prioritet. Trenutačna mu je preokupacija obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, proizvodnja zdrave hrane, voća, povrća, uzgoj pilića, peradi...

- Ne pada mi na pamet vratiti se u Split. Taj grad više nije za građane, nego samo za turiste, a ovdje imam pravi ljudski raj i ni pod koju cijenu ne bih ga napustio. Ovdje imam mir, slobodu i potencijal, a u Splitu nisam imao ništa, čak ni u građevini jer tamo njome ne upravlja struka, nego korupcija - otvoreno će Luka.

Dobro je upoznat s drniškim mjerama za mlade. Upravo zemlju prebacuje na sebe i čim to zgotovi javit će se na gradski natječaj. I ne samo to.

- Već neko vrijeme nagovoram prijatelje iz Splita da se presele ovdje, da kupe zemlju i tu se skuće. U početku su me gledali u čudu, a sada su, poglavito nakon što su bili kod mene i vidjeli kako se ovdje slobodno i kvalitetno živi, prestali misliti da sam poludio. I znate što, uopće nije isključeno da mi se neki od njih priključe - otkriva Luka.

Vrijeme je, veli, da se iz gradova počne bježati. Jer, rat je.

15. studeni 2024 18:20