StoryEditorOCM
ŽupanijaOdlazi u Omiš:

Omiljeni prominski župnik fra Petar Pletikosa, graditelj i duhovnik kaže: Sve što sam radio, radio sam radi Boga, čovjeka, a i za sebe mrvicu, za spas svoje duše. S ljubavlju...

Piše i snimila Marina Jurković
26. srpnja 2019. - 21:03

Nikada nisam započela tekst sažetkom nečijeg životopisa. Baš nikada. Ali, moj sugovornik to mirita. I ne samo da mirita zbog svog osebujnog životnog puta, službe i habita, ljudske jednostavnosti i duhovne veličine, već je to najjednostavniji način da se u malo riječi, nabrajanjem fakata, uvodno predstavi fra Petra Pletikosu, prominskog župnika na odlasku i jedinoga ovogodišnjeg laureata općine Promina. Zato krećem od početka - rođen je 17. svibnja 1936. godine u Brištanima (Miljevci), u skromnoj seoskoj obitelji, od oca Pile i majke Jakovice, rođene Pilić. Osnovnu je školu završio 1949. u Brištanima i pošao u sjemenište na Visovac. Školovao se od Sinja do Makarske, gdje je 1964. godine završio Visoku teološku školu. U ožujku iste godine zaređen je za svećenika, a 12. travnja 1964. rekao je na Miljevcima prvu svetu misu. Službu je započeo kao kapelan u Piramatovcima i posluživao Krković, Čistu Veliku i Gaćeleze. Godine 1970. je župnik u Lišanima, a od 1975. gvardijan u Zagrebu u svetištu Majke Božje Lurdske. Nakon četiri i pol godine premješten je u Šibenik na Šubićevac, a nakon toga u Crivac na osnivanje nove župe sv. Franje Asiškog. Tri godine poslije prelazi u župu Prugovo i tu ostaje 12 godina. Iz Prugova ga služba vodi u Mirlović Zagoru u kojoj provodi tri godine. Zbog zdravstvenih poteškoća slijedi mu trogodišnje liječenje u Zagrebu, a nakon oporavka preuzima župu Banjevci u kojoj uspijeva postići značajan uspjeh u duhovnoj i materijalnoj obnovi. Još je kratko proveo po župama u Runoviću, Prološcu, Omišu, Drniškom Gradcu, a onda je 5. kolovoza 2012. raspoređen za župnika sv. Mihovila u Promini.
I tu bi, otprilike, stavila točku na suhoparno nabrajanje. Bilo je, naime, planirano da se fra Petar u kršnoj, a opet-pitomoj Promini zadrži neka dva-tri mjeseca do dolaska mlađeg nasljednika, no taj se kvarat od godine protegao na punih sedam ljeta Gospodinjih. A za to su vrijeme s puno volje i Božjom providnošću u župi napravljene tri mrtvačnice. Svih šest crkava je ozvučeno, a zvona su elektrificirana. Za župnikovanja fra Petra uvedena je i pobožnost Križnog puta Prominom. Oba šibenska biskupa, msgr. Ante Ivas i msgr. Tomislav Rogić, rado su dolazila u župu, kao i provincijal, fra Joško Kodžoman. Lani je i nacionalna televizija prenosila svetu misu iz tamošnje župne crkve, a ove godine, na Uskrsni ponedjeljak, u Promini je održan Festival Čuvara Isusova groba. Vremešni franjevac kojemu je to trebala biti kratkotrajna prolazna služba na putu ka spokojnijem životnom razdoblju, pokazao se iznimnim pastirom i graditeljem vjere upravo onda kada je nekoga takvog uma i nevjerojatne energije, takve predanosti Božjoj riječi i nauku, Promina najviše trebala. Za približno mjesec dana prominsku bi župu trebao preuzeti fra Marko Duran, a fra Petrovo boravište od tada će biti samostan Gospe od Karmela u Omišu. Nikoga zato po prominskim selima ne čudi što ga je općina u znak zahvalnosti upisala među dobitnike svoje nagrade. Ako ju je tko zaslužio, vele Prominjci, onda je to fra Petar.

Bio je, zato, sasvim prirodno okrenuti broj fra Petrova mobitela i zamoliti ga za razgovor o njegovoj sadašnjoj i bivšim župama i župljanima, radnim pothvatima, sjećanjima i anegdotama iz dugogodišnjeg službovanja. Isto je tako i fra Petru bilo sasvim prirodno pristati. Doduše, susret u župnoj kući u Čitluku dogovorio je u osam sati zbog mise i obaveza, pa sam na radni zadatak bespogovorno krenula najranije u zadnjih desetak godina. Pozvonila sam na vrata upravo u trenutku kada se sa crkvice sv. Roka milozvučno i elektronski začulo: dong, dong, dong.... Prošlo je nekoliko minuta od kad se fra Petar pojavio na vrata u civilu - diskretnoj kockastoj ljetnoj košulji i hlačama. Upravo je, reče mi, nešto malo sređivao po kući jer da nije prispio tada – ni sam ne zna kada bi. Uveo me u komodnu prostoriju s masivnim drvenim stolom i tapeciranim stolicama. Služi mu odlično za goste, putnike namjernike i održavanje satova vjeronauka.
- A vidiš, ove stolice sam kupio prve godine kad sam doša. Bila je samo jedna. I kad sam to vidio pitao sam fra Ivana Čupića koji je sad u Mirloviću - pa, gdje si drža vjeronauk. U crkvi, reče. Pa kako u crkvi, mislim se. Velik je prostor i neprilagođen za to, a djeca ko djeca - potegnu jedan drugoga, klepnu se, zaigraju, pa od vjeronauka ne čuju ni slova. A vidiš, ovdje ne mogu. Tako u ovoj prostoriji držim vjeronauk. Imaju oni i školski vjeronauk, ali smo mi dužni držati i sakramentalni. Ima jedno 60-ak djece, pa sam ih podijelio u grupe i držim utorkom po jedan sat svakoj - u dva sata dođu niža četri razreda, u tri viša, a u četri odem u Razvođe.
Pa je li vam naporno?
- Nije naporno. Naporno je ne radit, a kroz rad se i odmaram i punim energijom. I okopam vrta, počistim kuću, izmolim misu, vratim se, održim vjeronauk, pa odem malo kod Gospe... Ostarija sam, ali mi ni danas nije problem pješačit, nogu do noge, glavno da nije uzbrdo... A kad sam se spomenija kopanja, da i to ispričam. Kad sam tek doša sidim ja u uredu i gledam kroz prozor - kad vidim nešto se miče priko zida. Široko je, nije magare... Ode magare niko i nema. A to što se miče - nema ni glave. Kad ja izađe, a ono Marija Ujaković kopa. Stara žena kopa, sva se zgurila, pa kad krene s karijolom, ona i karijola dođu u jednaku razinu. Vidiš samo karijolu. Kopa Marija jer je naučila obrađivat vrta. Marija, reko joj, i ja mogu oko vrtla, ako bude tribalo nešto pomoć reću ti, al te molim - nemoj kopat više... I od tada prođe sedam godina, prođe sve brzo kao da je bilo jučer... - uzdahnuo je fra Petar.

Nije se dugo razmišljao kad sam ga pitala koje mu se razdoblje nekako najdublje usjeklo u sjećanje i koja župa.
- Znate, kaže se - prva ljubav zaborava nema. Tako bi reka - Čista Velika. Ove me mlađe generacije Čišćana ne znaju, ali su od svojih starijih čuli za fra Petra. Bio sam tamo prvi župnik nakon 128 godina i zatekao bratimsku kuću. Župna je bila skroz porušena. A župljani kompaktni, ali siromašni. Nigdi nisu radili jer posla i nije bilo dok se nisu otvorile Ražine i TEF. Tek je onda i autobus počeo vozit radnike i stekli su koji dinar. Sjećam se da mi je provincija u Splitu na odlasku u Čistu Veliku dala ondašnjih 100 tisuća dinara. Za taj novac sam to kupio stolić, stolicu, krevet za osobu, štramac, vunu za štramac i za jastuk, četri lancuna i dvi navlake i potrošija 85 tisuća. A u kući ni špakera, ni dimnjaka, a najgore - ni WC-a. Trebalo je vremena dok sam se uselija i malo priuredija tu bratimsku kuću, prigradija prostor za WC... A župa je proglašena dvi godine od mog useljenja. Prvih sedam-osam mjeseci stao sam u Piramatovcima. Nemaš di kupit materijal za prigradnju, a nema ni materijala. Nije bilo onda dućana, nego je bio jedan dućančić-trafika u školi. Moga si kupit cigarete, šibice, papra, soli...ništa drugo. To je bija najteži početak. Nemaš ti šta ni pojest. Sad, zovnili bi tebe župljani - al kud će te zovnit na puru i mliko. Kako more od ruga! A onda se i to prilomilo. Sjećam se kao danas - završija ja misu oko sedam ipo-osam sati, i doša u kuću Lukice Biluša. Bila je stotinjak metara od crkve. Treba sam ih nešto pitat. Velika je to obitelj bila, njih 16-ero u zajedništvu, a stari ih je sve drža na okupu. Kad ja uđo, pozdravi ih, a oni se se svi digoše od stola sa ručka. Nemojte, reko, jedite vi, lipo ručajte, vi idete raditi. A oče, rekoše, sjednite, pričekajte da ručamo, pa će vam Marta spremiti dva-tri jaja. Jer, računali su - kud će župnik jesti puru! Ma, reko, samo vi jedite, a moga bi i ja malo pure i kiseline. A oče, zar vi to jedete? A bi ja - reko. Onda mi je stari Luka kazao: bili mi u kući-ne bili, u nas uvik ima i priteče. Stavimo u kredencu što priteče jer ne budemo svi na okupu, pa onaj koji dođe kašnje-uzme. A i ti, ako ti se jede - lipo uzmi.

Iz tog vremena svojih župničkih početaka živo se fra Petar sjeća gradnje župne crkve, osnivanja odbora u kojega su ušli predstavnici svih sedam prezimena i plemena tog kraja, imena i prezimena dobrotvora i graditelja, priloga, teških fizičkih radova sa osnovnim alatom. Sa žalom se spominje zvona koja su tako umilno zvonila sa 15 metara visokog zvonika na prešljicu koja su netragom nestala u Domovinskom ratu, podizanja zidova, salivanja gredica na limove, postavljanje mreže i ploče... Bila je to crkva duga 16 metara, sedam široka a šest i po visoka, kakve su po projeku splitskog arhitekta Ante Baraća sagrađene i u Banjevcima i u Blizni kod Trogira. Taman kad se nalivala ploča crkve u Čistoj, fra Petar je saznao da je premješten u Lišane. Tako se sa jednog prebacio na drugo gradilište i zauzeo od početka oko gradnje zavjetne crkve sv. Nikole Tavelića i župne kuće. Nije sve išlo glatko. Bezbroj je puta župnik obilazio benkovačke urede ne bi li ishodio dozvole, ali su tadašnji planeri u bivšoj državi bili više nego kruti zbog lišanskog tvrdohrvatskog predznaka. Slomio im je otpor tek kada je osobno "zapalio" u Zagreb kod Ivanice Lalića koji je bio zadužen za vjerska pitanja pri Izvršnom vijeću. I zaista, za dva tjedna stigla je dozvola. A onda je fra Petar postao gvardijan u svetištu Majke Božje Lurdske. Toga šoka, kada je doznao da će morati u Zagreb i danas se sjeća.
- Taman sam poslije mise u Vukšiću, ručao kod Ive Nimca i matere mu Tereže kad su me došli tražit provincijal i tajnik. Ostavljaš, rekoše, župu i ideš za gvardijana u Zagreb. Sve, reko im, mogu prihvatit, al to ne mogu prihvatit. Pa di ću u Zagreb pred one doktore, profesore, zagrebačku inteligenciju...A osim toga, gvardijan kao prvi čovjek mora vodit ekonomiju. Radilo se, gradilo se, treba vodit radove, raspored života, ekonomiju samostana. Nije bilo ko danas da se posao raspoređuje među više ljudi. Al, nije bilo pogovora. I tako sam osta godinu i po mandata prethodnog gvardijana, pa još tri godine svoga.

Za svaku od kasnijih kasnijih župa, od Šubićevca, pa do Promine fra Petar je imao poneku anegdotu, neko ime, događaj, pikanteriju... Jednostavno ih je nemoguće objediniti u jednom tekstu. No zato će se moći pročitati njegov životopis kojega marno priprema. Njime će vjerojatno dominirati ljubav koja je, reče, izvorište njegove snage.
- Postoji jedna vertikala ljubavi prema Vrhovniku koja se vraća čovjeku i funkcionira. Imaš onda ljubavi i za sebe i za one oko sebe. Zbog te vertikale ljubavi sa svojim sam narodom i on je u meni. Sve što sam radio, radio sam radi Boga, čovjeka, a i za sebe mrvicu, za spas svoje duše. S ljubavlju...
S tim riječima ispratio me je fra Petar Pletikosa iz Čitluka. Ono elektroničko zvono s obližnje crkve otkucalo je desetu uru. A činilo mi se da smo jedva započeli...


Zvona
Vidiš, zanimljivo mi je to kako se na zvona uvijek žale oni koji nikad u crkvi nisu bili, niti su ijednom lipom pridonili za uređenje ičega...Pa kad je tako, nemojte se ni mišat!


Nagrada za životno djelo
U Vodicama je krajem 60-ih župnik bio don Vjekoslav Kurent, Slovenac. Od njega se nije moga dobit dinar, ali je svaki put kad bi iz Čiste doša najprije biciklom, a kašnje motorićem bija sav radostan. Imaš, reka bi mi - noćit, imaš večerat i imaš ujutro doručak i misu održat. Odminija bi ga, a meni je bilo dobro. Čista je bila vezana s Vodicama, pa sam i od grada Vodica dobio nagradu za životno djelo, za duhovni i kulturni doprinos, očuvanje običaja i gradnju sakralnih objekata. Priko Kurenta sam u Vodicama upozna Nikolu, dida don Kreše Mateša, današnjeg katedralnog župnika u Šibeniku. On je bija prijevoznik i njegovi su mi stvarno vridili, prevezli bi materijal, šta god treba. A bija je i pokojni Ante Janjac. Pozdravija bi me preko Čišćana pa im reka-pozdravija ga Ante Janjac, klepastih ušiju i kriva nosa. To da se prije sjetim!


Zanatska obitelj
Radnik sam po naravi, a zanatska mi je obitelj. Jedan brat je bija električar u Šibeniku, pa mi je i u kući i u ckvi sproveo struju. Drugi šta je na Miljevcima živio, on je zidar bio pa bi mi pomoga ogradit, prigradit, pločice staviti tako da sam se provuka u životu dobro.


Pravoslavci
I pravoslavci su me dobro primili na župnikovanju u Čistoj. U Bratiškovcima je bila zadruga i trebalo se dogovorit sa Mitrom Škrobonjom. Doša ja motorom gori nabavit materijala za u kuću - cigle, kreča, cimenta, trstike za plafon. Nakrižali oni pršuta i počastili me, a ja reko Mitru: trebalo bi mi toga materijala, a nemam sada novaca. Nemam. A on će meni: popiši šta treba, mi ćemo dovest doli, imamo i kamione, a kad i kako platiš-ili u višnji, onda je bila Maraska, ili u vinu, u grožđu, u kvasini, u rakiji...čim god budeš moć i kad budeš moć.


Četiri zastave
Fra Petar je uvjetno osuđen 70-ih godina jer je imao četiri velike zastave na kojima je u bijelom polju između crvenog i plavog dominirao hrvatski grb sa minijaturnom zvijezdom. Dok se spor vodio za svjedoka na strani župnika se javio jedan Srbin koji je bio spreman za fra Petrovo oslobođenje od optužbi "zaprašiti" pravo kod Tita u Beogradu.
Sve zato što je oko stare crkve u Vukšiću pred kojom je bilo zajedničko katoličko i pravoslavno groblje, fra Petar inicirao gradnju ograde da ne ulazi blago. U toj su akciji svi složno sudjelovali i dali svoje priloge.


Nikad u odijelo
Nikad nisam obukao odjelo, ni kravatu stavio...Najvolija sam se obično oblačit. Važno je da je pristojno i da nije prljavo. To je bilo dovoljno.

23. studeni 2024 04:16