Neispričana priča o junaku iz Šibenika: ‘Trebao me voditi na maturu. Još ga i danas čekam da dođe, a njega nema...‘

 

 

 

Na dugačkom popisu poginulih pripadnika 113. šibenske brigade neka imena osobito se ističu te kod suboraca izazivaju osobito strahopoštovanje. Jedno od njih je i ono Borisa Bratića, mladića koji je u rat krenuo golobrad, s 19 godina te je vrlo brzo stasao u jednog od najpouzdanijih vojnika koje je njegova brigada imala. Priče o Borisu koje su njegovi zapovjednici i suborci do sada izmjenjivali međusobno morale su kad-tad biti ispričane i široj javnosti, a mi ih donosimo povodom 31. obljetnice njegove pogibije u operaciji "Maslenica".

Boris je odrastao u Gračacu kraj Skradina u obitelji Marka i Milke koja se bavila poljoprivredom, uglavnom uzgojem maslina, ali i lozom. Boris je išao u školu, najprije u Gračacu, a zatim Skradinu dok je slobodno vrijeme provodio na nogometnom igralištu lokalnog kluba "Borac". Kako je odrastao sve je više pomagao ocu Marku u polju, a osobito je volio vrijeme provoditi u masliniku koji je brojao nekoliko stotina stabala. Ipak srce ga je vuklo na pučinu.

Stric Nikola bio je pomorac, a Boris je htio njegovim stopama. Upisao je srednju pomorsku školu u Šibeniku no nikada je nije završio. Zaposlio se u tvornici aluminija u Lozovcu u koju je svakodnevno putovao iz Gračaca u kojem su se 1990. počele osjećati napetosti. Selo je bilo naseljeno većinom srpskim stanovništvom koje je počelo dizati barikade ne prihvaćajući demokratske promjene u Hrvatskoj. Borisov prijatelj Dragan Toljan Tetejac prisjetio se jedne predratne situacije u kojoj je Boris pokazao svoj karakter:

"Išli smo kod njega doma i zaustavljeni smo na jednom njihovom punktu. Ja sam tada imao službeni pištolj jer sam već prije rata pristupio u policiju. Boris mi je rekao da mu dam pištolj i značku i on je to sakrio kod sebe. Bilo mu je više stalo do toga da zaštiti mene nego do vlastite sigurnosti. Pokazivao je to i kasnije, kada je počeo rat, u puno opasnijim situacijama."

Početak rata Borisa je zatekao u dalekoj Prištini na odsluženju vojnog roka u JNA. Čim se uspio izvući i vratiti u Šibenik dragovoljno je pristupio u 1. "A" satniju 113. brigade Zbora narodne garde. Ondje je smješten u 1. vod kojim je zapovijedao Luka Nakić:

"Boris je od prvih dana bio s nama. Baza nam je bila u Vodicama, krenuli smo s obukom koja je trajala oko mjesec dana. Bilo je to ustvari ponavljanje gradiva iz JNA. Onda smo 25. srpnja krenuli prema Rupama i Dubravicama i tu smo imali vatreno krštenje. Već tada Boris se istaknuo hrabrošću. Dužio je snajper i bio u prvoj desetini

koja je uvijek išla prva i krčila put ostalima ili prva stajala pred tenkove kada je to bilo potrebno kao u Pridrazi potkraj 1991. Ja sam njima bio zapovjednik, ali iskreno kažem to su bili takvi momci koje nije trebao nitko voditi. Oni su samo trebali nekoga tko će im dati zapovijed i oni bi je izvršili."

Ante Ćaćić Mikel, Borisov najbolji prijatelj, također ga se sjeća kao mladića koji se isticao svojom odvažnošću:

"Svi smo mi bili odvažni i gorili smo za hrvatsku stvar no on je i tu odskakao. Čim bi se tražilo dragovoljce za neku akciju on bi prvi dizao ruku bez da je i čuo kamo se uopće ide. Bio je kao neki lik iz filmova kojeg gledate na TV-u, pada mi na pamet Chuck Norris. Nekada bi me takva hrabrost i čudila, pitao bih ga - pa kamo ideš, jesi li normalan. No on bi uvijek bezbrižno odgovorio u stilu ‘Ne mogu oni meni ništa, imam ja svoj snajper.‘ Od tog snajpera se nije odvajao niti kad bi išao na WC, niti preko noći, već je zagrljen s njime spavao."

Bilo je to teško razdoblje za Borisa Bratića i zbog toga jer su mu roditelji ostali zarobljeni u Gračacu koji je okupiran, a on se on brinuo za mlađe sestre Lidiju i Josipu koje su došle živjeti u Šibenik. Sestra Josipa prisjeća se tih dana:

"Kada je bio na terenu o nama su brigu vodili njegovi suborci Dino Mikulandra, Ante Ćaćić i ostali. Bilo je to turbulentno vrijeme. Naši roditelji bili su različite vjere no tome nitko nije pridavao pažnju do rata. Mama, uz koju je Boris bio jako vezan, imala je djevojačko prezime Todorović, a sva njezina braća u Domovinskom ratu borila su se u Hrvatskoj vojsci. Zbog toga je ona bila maltretirana čak osam mjeseci prije nego što su je pustili da ode u progonstvo."

Tijekom bitke za Šibenik u rujnu 1991. Boris je s "A" satnijom sudjelovao u borbama na skradinskom području. Zapovjednik njegove desetine Mile Marasović sjeća se Borisa kao odličnog borca, a osobito ističe jedne epizodu iz "Rujanskog rata" kada je pri oslobađanju Gaćeleza u zaleđu Vodica Boris odigrao važnu ulogu:

"Mi smo krenuli u Gaćeleze. U jednom trenutku Boris me zaustavio i rekao da je kroz snajper vidio da su četnici iznad sela. Dao mi je snajper da se i sam uvjerim da je tako. Tog nas je dana ustvari spasio jer bi ušli u klopku, a ovako smo uz minobacačku potporu krenuli u pješački napad i očistili Gaćeleze."

Izviđanja u dubini neprijateljskog teritorija nisu mu bila strana, dobro je poznavao skradinsko zaleđe jer je ondje odrastao. Išlo se tijekom studenog i prosinca ‘91. na Miljevački plato, pa zatim sve do Promine. Njegov zapovjednik Luka Nakić ističe:

"On je često išao u izviđanja i donosio izvještaje o neprijatelju. Ulazio bi po 4-5 kilometara u neprijateljske redove zajedno s još dvojicom suboraca. Bio je jako hrabar, a moje je mišljenje da je ta hrabrost proizlazila iz straha, ne samo kod njega nego kod svih nas. Ja sam se kao zapovjednik u njega mogao uvijek osloniti."

Sarajevsko primirje početkom 1992. godine uvjetovalo je smirivanje situacije na bojištu. Prestalo se ići u izviđanja, a njegov vod držao je položaje u selu Bićine. S druge strane brda bio je njegov Gračac i praktički je gledao na svoju rodnu kuću. Ipak, u selo nikada nije zašao. Znao je ako ga njegovi dojučerašnji prijatelji Srbi zarobe da ne bi dobro prošao. Slijedio je odlazak na jug. Nakon teške i iscrpljujuće bitke za Stolove u proljeće 1992. Boris se zaručio s djevojkom, planirao je zasnovati obitelj i započeti školovanje u vojsci. Ipak, prije toga trebao je odraditi samo jedan zadatak - operaciju "Maslenica". U operaciji "Maslenica" 113. brigada bila je sastavljena dijelom od ročnika, a dijelom o djelatnih vojnih osoba poput Borisa. Nakon uspješnog oslobađanja dijela zadarskog zaleđa hrvatske snage trebale su zadržati osvojena područja. Boris je raspoređen na Stošijinu glavu, a s njime je ondje bio Alen Plenča koji se dobro sjeća hladne noći na tom brdašcu između Suhovara i Kašića:

"Mi smo 30. siječnja navečer, kada se spustio mrak, stigli na Stošijinu glavu. Bilo je to prirodno brdašce usred polja nalik na nasip. Nas petorica preuzeli smo položaje od suboraca iz 113. brigade koji su nas informirali gdje su neprijateljske snage. Bilo je ledeno, oko minus 8 stupnjeva, puhala je bura. Boris i ja smo prvi išli na stražu, a ostatak grupe bio je u podnožju brdašca. Tako smo se u više navrata izmjenjivali na vrhu."

Nije bilo naznaka nečeg sumnjivog pa su Boris i Alen pod vedrim nebom opušteno pričali o životu, izlascima, lovu i temama iz svakodnevnog života. U 4 sata ujutro 31. siječnja 1993. završila im je posljednja smjena na straži te su se povukli u podnožje brdašca dok ih je drugi dio grupe zamijenio na vrhu. Plenča se prisjeća kako su trebali pričekati još dva sata i potom otići na zasluženi odmor:

"Trebala nas je u 6 zamijeniti druga grupa. Oko 20 do 6 javljeno nam je preko veze da smjena stiže. Dečki koji su bili na brdašcu krenuli su prema nama u podnožje kako bi se popakirali i spremni dočekali grupu koja nas je dolazila zamijeniti. Boris se prvi spremio i izišao gledati u pravcu iz kojeg nam je trebala stići smjena. Tražio me upaljač da pripali cigaretu, došao sam do njega, dao mu upaljač i vratio se nazad. Nije prošlo niti pola minute samo sam odjednom čuo odvajanje osigurača od ručne bombe, odmah potom eksploziju i rafal. Zdravko Plenča i ja čim smo shvatili što se zbiva počeli smo pucati prema brdu odakle je neprijatelj djelovao. Ništa se nije dogodilo. Očito se taj koji je napravio diverziju povukao. Izišao sam iz zaklona i ugledao Borisa kako leži potrbuške. I dok su drugi pazili da opet netko ne bi prišao ja sam pokušao pomoći Borisu no bio je izrešetan gelerima, puls mu se više nije osjetio."

Borisa je najvjerojatnije stradao od nekog tko je dobro poznavao teren i tko je ušao među hrvatske snage iz pravca Biljana Donjih. Nikada nije otkriveno tko je to bio i koliko je neprijatelja ustvari sudjelovalo u diverziji. Mjesto njegove pogibije uredila je 2022. godine Udruga 1. A satnije 113. brigade i na njemu podigla spomen ploču. Borisova sestra Josipa nije se pomirila s preranom smrću svojeg starijeg brata. Ističe da je stradao upravo na dan kada je trebao otići u Zagreb na obuku te ga se prisjeća s puno ljubavi:

"Kada bi imao slobodne dane vodio bi nas u diskoteku ili na rivu. Bio je veseo i nasmijan, kao da rat nije tu. Nikada nam se nije požalio da mu je nešto teško. Rekao mi je kada je odlazio na Maslenicu: ‘Brzo ću se vratiti, čekaj me!‘ Ja ga i dan danas čekam da dođe, da se pojavi. Nisam prihvatila činjenicu da ga više nema. Imala sam tada 15 godina. Rekao mi je da će me voditi na maturu no nije me odveo…"

Boris Bratić pokopan je na šibenskom groblju Kvanj u odori Hrvatske vojske, a nakon operacije "Oluja" njegovi su posmrtni ostaci prebačeni na groblje Sonković-Gračac gdje danas počiva. Dvije godine nakon Borisove pogibije Lidija i Josipa dobile su malog brata kojeg su roditelji nazvali Boris, a kojem su Borisovi suborci bili kumovi na krštenju.