Naši reporteri sa stanovnicima Civljana dočekali su pravoslavni blagdan: ‘Kada se uz ognjište začuju diple i razlomi česnica, to je pravi Božić!‘

Božić je za pravoslavne vjernike najradosniji praznik, praznik mirenja, ljubavi i sloge kada se za bogatom trpezom okupljaju sve generacije u obitelji, a među njima najaktivniju ulogu imaju oni najstariji i najmlađi.

Običaji kažu da upravo oni u suštini donose toplinu u domu. Na njima je da u zoru Badnjeg dana krenu u šumu po badnjake, po običaju hrastove, ali nitko se neće buniti ako u pušnicu unesu i cerovo drvo. Ako u kući nema djece, drevnom kršćanskom običaju može se priključiti i "glavar" sela, u ovom slučaju Petar Preočanin, načelnik općine Civljane smještene na razmeđu Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije, dao je ruke našem domaćinu Marku Četniku iz sela Cetina.

– Badnjaci se sijeku isključivo na badnje jutro. Valja vam za dobru sječu pripremiti i adekvatno oruđe, najbolje oštru sjekiru, a ako nemate dobra je i pila.

U šumu se ne ide bez rakije. Jutra su hladna, pa se valja zagrijati i gdje ćeš bolje od dobre loze. Kada "povalite" odmjereno stablo, obavezno ga se ljubi i nazdravlja jer ipak ono donosi toplinu i blagostanje našem domu.

Kada se unose badnjaci glava kuće zbori: Dobro veče. Na dobro vam došla Badnja veče! A ženska čeljad, djeca i ostali ukućani uzvraćaju: Bog da' i sa vama zajedno! – opisuje nam dio tradicionalne predblagdanske atmosfere Marko Četnik, čija je rodbina davne 1936. godine kao zadužbinu udarila temelje crkve sv. Spasa, prepoznatljivog dijela vizure iznad najvećeg izvora rijeke Cetine.

Jer svi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina. Tako je slovio citat Ive Andrića u njegovu romanu "Na Drini ćuprija", koji itekako priliči obitelji Četnik, jer njegova bolja polovica Stana i sada skrbi o zadužbini suprugove rodbine.

I ona tako dobra i valjana kao što joj i ime kaže jednako predano radi i na očuvanju tradicijske baštine svoga kraja.
– Dok mi unosimo badnjake, žene posipaju njegove nosioce žitom. Slama je prostrta po podu uz ognjište, a pšenica, kukuruz, ječam zajedno se posipaju po našim glavama – opisuje Marko, saginjući glavu jer žito se uvuklo iza vrata pa se sav meškolji.

Vatra Badnje noći, po običaju, ne bi se smjela ugasiti do svetog Vasilija ili Nove godine po julijanskom kalendaru. Vrijeme je to i kada kuća jednako kao i pušnica vonja od svega obilja.

Na Badnje jutro mijesi se pogača. Posni je dan pa se priprema prebranac, svježa ili sušena riba i druga posna jela.
– Iza večere vjernici dolaze u crkveno dvorište gdje se također pale već pripremljeni badnjaci. Cijelo mjesto se okupi oko vatre gdje predvodim molitvu posvećenja i gdje se mještani uz kuhano vino, rakijicu ili ono što već donesu, druže i pjevaju.

Ovdje je običaj paliti dva badnjaka koji simboliziraju spregu čovječanske i božanske prirode, dok se u nekim mjestima pale "trojica". Prije je bila i polnoćka u Vrlici, međutim, iza zadnjeg rata i to je izostalo – dodaje dobro raspoloženi otac Lazar Prijić, 30-godišnji vrlički paroh.

Na sam Božić u selima civljanske općine običaj je jesti juhu od kuhane bravetine. Međutim, odabrana životinja žrtvovala bi se na "tucidan", odnosno dan prije badnjice kada se klala pečenica.

– Ne ona svinjska pečenica, već ono što imate ili želite. Prije se za to čuvalo janje ili odrasli ovan, danas kako 'ko. Zakolji i čuvaj do Božića i ništa nema od toga ukusnije.

Možete vi tu juhu ili supu kako želite, kuhati prije i kasnije, ali nikada ukusna kao tada. Za to je potreban i komad kruha ili česnice kako je mi zovemo. Domaćice od ranog jutra mijese tijesto za pogaču u koju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić.

Česnica ima ulogu slavskog kolača oko kojeg se znao prije pjevati božićni tropar, a danas se moli "Oče, naš". Onda ide lomljenje kruha i tko dobije dio u kojem se nalazi novčić, po narodnom vjerovanju, bit će sretan cijelu iduću godinu.

Osim u česnici, novčić se traži i u cicvari. Jelo je to pripremljeno od mješavine skute, masne braveće juhe i kukuruzova brašna. Tko ga pronađe dužan ga je ponuditi domaćici, a ona ga otkupljuje darivajući sretnog nalaznika.

To je dan koji još zovemo "mirboženje", kada se pomire i oni zakleti neprijatelji koji su se protekle godine posvađali. Bila to djeca ili odrasli, svatko se sa svakim mirio i jedan drugome čestitao – nabraja Marko Četnik dijelove iz bogatog opusa božićnih običaja u Cetini.

Međutim na jedno je zaboravio, što nije promaklo Jovanu Crnomarkoviću.
– Nema Božića ili Uskrsa, svetog Stevana ili Bogojavljenja da naš čovik nije znao zasvirati na diplama ili guslama. Tko god je ima u kući barem jedno od ta dva instrumenta mora je zaguslit ili zadiplit.
Bez toga nema prave slave, a još manje bez dobre kapljice. Osim što si slavio svece, mnogi su naši zamirali cure i one se njima obećavale. Tako je to bilo tamo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nisu se ko danas ni u slamu bacali bomboni, već orasi i bademi, ako si ima kocku šećera to je bila razonoda – sjeća se Jovan starih dobrih vremena, dobrih ljudi i divnih uspomena. Kada se praznovalo na čast uspomene Isusova rođenja, radosti rađanja i obnavljanja života.

S tim mislima našu priču iz Civljana zaključiti ćemo željom paroha Lazara.
– Anđeli su pozdravili Hristovo rođenje, slava na visini Bogu i na zemlji mir ljudima dobre volje. Ovim putem svim pravoslavnim vjernicima želim čestit i radostan Božić. Uz mir, sreću i veselje koju pruža porodica svima vama želim mir Božji - Hristos se rodi…, Vaistinu se rodi!