Naša mala mista ostaju bez svoga svita staroga kova. Otišla je Vida Juraga, žena koja nije stajala od jutra do počinka

Naša mala mista ostaju bez svoga svita staroga kova: onih što su se šestili u svaki posao i nisu stajali od jutra do počinka, pomažući i drugima. Jedna od tih je Vida Juraga, rođena Betinka a udajom Murterka. Imala je 84 godine, a danas joj je bio pokop na mjesnom groblju Gospe od Gradine na Murteru.

Tužnu vijest o Vidinoj smrti objavio je Muzej Betinske brodogradnje na svojim mrežnim stranicama. Bila im je značajna osoba, njihova velika inspiracija i jedna od suradnica u pripremi izložbe Žene kalafata.

„Za života je bila težakinja, ribarica, pastirica, konobarica i još mnogo toga, a po udaji je radila i u brodogradnji. U obiteljskoj radionici pomagala je mužu pri gradnji brodova. Osim nošenja drva, pilenja, montaže i bušenja, sama je pripremala materijal za ugradnju, krivila madire na vatri i postavljala ih, sve po muževim naputcima dok je on bio na poslu u Betinskome škveru. Veselo je govorila kako je bila poprilično spretna pri gradnji brodova. Nedostajat će nam Vidin dobri duh i optimizam.” - kazano je u emotivnoj objavi Muzeja.

Vida Juraga na fotografiji zajedno s mužem krivi madire na vatri

Muzej betinske drvene brodogradnje

Katalog uz izložbu “Žene kalafata” čemu je doprinijela Vida Juraga otkriva “žensku stranu" priče o betinskoj brodogradnji, a obuhvaća period od sredine prošlog stoljeća do danas. - napisala je autorica kataloga i izložbe Kate Šikić Čubrić. U nastavku i ovo:

"U brodograditeljskim radionicama tog doba ženska ruka prisutna je svugdje. Osim pomaganja muževima pri gradnji brodova, žene su radile ono oku nevidljivo – pripremale hranu za brodograditelje i pomoćne radnike, čistile i pospremale radionu, održavale kontakte s vlasnicima brodova i ugošćavale ih. Zapravo su omogućavale brodograditeljima da se bave isključivo svojim poslom dok je, s druge strane, rad u škveru bio tek dio dnevnih obaveza žena brodograditelja. Uz brigu o djeci i kući u vremenima dok drugog zaposlenja nije bilo, radile su u poljoprivredi, prodavale su povrće, bile su težakinje, čuvale su djecu i držale obitelj na okupu. Na neki način uvijek u sjeni, ali itekako bitne za obitelj i zajednicu. Priča teče u nekoliko različitih pravaca i govori o tradicijskoj obitelji i odnosima unutar nje, “muškim i ženskim” poslovima, društvenim promjenama i ulozi žena u drvenoj brodogradnji."