Ovoga ljeta svjedočili smo prosvjedu dijela lokalnog stanovništva oko rijeke Krke zbog toga što je čelništvo Nacionalnog parka zabranilo kupanje u rijeci i pod slapovima, što mještani smatraju uskraćivanjem prava na prostorima uz koje stoljećima žive.
O kupanju u vrtoglavim vodama rijeka mogli bismo razgovarati i uz pitanje je li to pogibeljno ili ne. Činjenice u vezi s tim, upravo na Skradinskom buku, idu u prilog javnoj ustanovi koja upravlja prirodnim područjem od Knina do Šibenika.
Nemili događaji
Zato ćemo se ovdje prisjetiti nemilih događaja iz osamdesetih godina, ali i onih novijeg datuma koji su završili tragično nakon kupanja u Krki ili skokovima s njezinih slapova. Jedna od posljednjih nesreća zbila se 11. kolovoza 2019., kada su pri ronjenju na Skradinskom buku stradali muškarac i žena iz Južne Koreje.
Najčešća stradavanja događala su se zbog utapanja. Računa se da je na taj način dosad život izgubilo petnaestak ljudi. Najviše upravo pod Skradinskim bukom. Najčešći uzroci bili su nepažnja, nepridržavanje reda i pravila ponašanja u riječnom estuariju, skokovi sa slapova i ulazak u vodu na zabranjenim mjestima. Bilo je i iznenadnih smrtnih slučajeva, primjerice od srčanog udara. Na taj način je prije dvije godine stradao jedan stariji inozemni gost.
U minulom dužem razdoblju, upravo su skokovi s rubova slapova u kovitlac matice i kupanje u jezercima nad njima uzimali danak u životima. Lokalna mladež je znala turistima pokazivati svoje vještine i odvažnost skokovima u kovitlac zapjenjene rijeke pod slapovima.
Koliko se zna, od njih nitko nije stradao. To se najčešće događalo gostima koji su ih oponašali ili su, nošeni vodenim strujama, padali u procijepe sedrenih barijera, ne mogavši isplivati.
Na rubove slapova i u jezerca nad njima moglo se stupiti s lakoćom. To nitko nije branio sve dok se na ljeto 1986. nije dogodila velika tragedija kad se u Skradinskome buku utopilo čak sedam osoba, dok je jedna Austrijanka u posljednji čas spašena.
Svjedok nekima od tih zbivanja bio je i pisac ovog teksta. Godinu dana kasnije strogo su zabranjeni skokovi sa slapova i kupanje u jezercima, a pristup slapištu onemogućen je postavljanjem ograda i isticanjem strogih upozorenja.
Evo što nam je o tim tragičnim zbivanjima jednom rekao Ive Rude, koji je od 1985. do 1990. bio šef razvoja investicija i pravnik u Nacionalnom parku:
- U tom razdoblju broj posjetitelja parka povećao se od početnih 350 tisuća na oko 900 tisuća godišnje, a time i rizici za sigurnost velikog boja ljudi.
Tzv. efekt sifona
Što se utapanja tiče, a posebno okolnosti velike nesreće 1986. godine, treba znati da je vidljiv utjecaj na nju imala i tehnička okolnost. Za potrebe proizvodnje, hidroelektrana "Jaruga" crpi iz Krke vodu za svoje turbine u količini od 15 prostornih metara u sekundi. Kad se to događa, na određenim mjestima nad slapovima nastaje tzv. efekt sifona, stvaranje brzih vodenih strujanja kroz jezerca. Ako ondje ima ljudi, njih silina vode može, poput lista na vodi, odbaciti niz slapove u ponor. To se u nekim slučajevima i događalo.
Međutim, nije se skakalo samo sa slapova, već i nizvodno, sa Skradinskoga mosta, što je također pogibeljno. I mi smo kamerom bilježili takve slučajeve. Primjerice, 2011. godine bio je to skok domaće cure u maticu rijeku s visine od desetak metara. Sve je dobro prošlo. Srećom, takvog "sporta" više nema.