Na moru ljude ubija i brodove potapa - panika

Kad u veljači iduće godine lučki kapetan iz Murtera Branko Rameša ode u mirovinu s tim će, znaju to dobro svi koji ga poznaju i koji su pratili njegov rad, u profesionalnom smislu biti ispunjeno - premda ne dovršeno! - njegovo životno djelo.
Za istoimenu nagradu, dakle "za životno djelo", Međunarodne pomorske spasilačke organizacije IMRF (International Maritime Rescue Federation) koja se dodjeljuje u britanskom pomorskom gradu Pool, ove ga je godine nominiralo Ministarstvo prometa, pomorstva i infrastrukture.
Štoviše, u kategoriji internetskog glasanja kapetan Rameša vodio je sve do 15 sati toga 2. studenoga pa mu se smiješila i ta, internetska nagrada. No u zadnjim minutama prije ograničenog vremena (17 sati) pretekla ga je urugvajska volonterska organizacija za spašavanje na moru i rijekama ADES. Jednostavno su njihovi više klikali!
Murterski je kapetan, eto, postao finalist među spasiocima na moru iz cijelog svijeta. To što u finalu nije pobijedio sasvim je nepresudno za ovu priču.

Odlazak iz Splita

Branko Rameša je dijete ali baš cijelog Jadrana, cijele jadranske obale! Bio je treće dijete u obitelji oca pomorca. Dok je otac bio časnik u JRM-u stalno su mijenjali mjesto boravka i živjeli od Boke do Pule u kojoj je i rođen. S četiri godine počeo je živjeti u Splitu, ostao do 1979. kad se rodio sin Tonko.
Kad se davne 1980. zaposlio u tek formiranoj Kapetaniji u Murteru iza njega je bila Viša pomorska škola u Piranu, nekoliko godina navigavanja na Šibenskoj i Splošnoj, a ispred njega široko Murtersko i Kornatsko more. I bračni život zbog kojega se iskrcao i doselio u Murter.
- Je, bilo je to nekako neobično. Tada su svi hrlili u gradove a ja iz Splita u Murter. K tome mi je i žena Neda Kaštelanka. Otac, umirovljen s 43 godine, nastavio je ploviti, mati je za nas troje bila i otac i mati. E onda sam rekao - neću više navigavat, cili sam život zbog mora bio bez oca... - govori danas kapetan Rameša.
Doselio se s mladom familijom u roditeljsku prizemnicu u Murteru, došli su, uklopili se i ostali.
Sve drugo moglo bi se čitati iz šturih dnevnika Lučke ispostave koja je tek par godina iza Ramešina dolaska dobila - brod. Tamo je sve nabrojeno, i isplovljenja i uplovljenja i kontrole i - spašavanja, sa svim činjenicama i podacima.
Ali, samo Branko Rameša, i oni koji su u tim prilikama bili s njim, najbolje znaju kakve su se drame - pa i smišne stvari - događale iza tih šturih, službenih dnevničkih zapisa.

Pothlađeni i ukočeni

U murterskoj Hramini izgrađen je 1988. godine, rukama murterskih kalafata i po projektu Mira Pelajića, brod "Lavsa" koji je i danas, onako stamen i probojan, nenadmašan i nezamjenjiv u akcijama spašavanja. Branko Rameša s njim je tvorio jedno tijelo.
Ono što je u mom novinarskom živom sjećanju, jedna je orkanska bura na regati Jabuka (koja se upravo odvija...) kad se dogodio niz nezgoda i havarija. A kad smo se ujutro vezali u Vodicama stigla je dojava da je brod "Ana", koji je krenuo put Primoštena, ostao bez pogona i da ga more nosi na pučinu.
-Tu smo ga i našli. Nevrijeme je bilo strašno. Iskoristili smo prolazak jednog kontejneraša koji je napravio zaklonicu prema jedrilici, prekrcali posadu, uzeli brod u tegalj. No tegalj je pukao a brod otplovio prema Italiji. Kasnije su ga našli neki talijanski ribari. Spasili smo ljude to je najvažnije.
Iste te godine bilo je još jedno dramatično spašavanje:
- Ribaricu "Orijak", jugo od preko 45 čvorova razbilo je o Garmenjak u Kornatima. Bilo je strašno hladno, a mi smo po susnježici stigli oko ponoći. Brodolomci su bili pothlađeni i ukočeni, prilaz mjestu strahovito opasan, spašavali smo jednog po jednog, bježali od obale i vraćali se. U nizu pokušaja za zadnjeg smo ostavili najjačeg iz posade. Ali, više se nije mogao uspeti na "Lavsu", jedva smo ga izvukli. Da nam je tada ostao o moru bio bi izgubljen.

Glavu kroz ponistru!

Priča Branko Rameša kako na moru ljude ubija i brodove potapa - panika!
- Koliko je situacija da čovjek padne u more, posada se ne snađe i uspaniči se a čovjek se utopi. Pravilo broj jedan: kad netko padne u more jedan član posade mora bez prestanka i netremice motriti i to kažiprstom pokazivati gdje je, ako se vrti brod, vrti se i on, ali nikako skinuti kažiprst s točke u moru! Čim se čovjek u moru izgubi iz vida - gotovo je. To se dogodilo jednom Slovencu koji je po buri ispa s broda. Našli smo tijelo poslije nekoliko dana.
Rijetko su Murterini bili spašavani u Ramešnim akcijama, oni, kaže, poznaju vrijeme, prilike i moguće prolaze.
- Najopasniji su stranci. Opuste se, plove po GPS-u premda u svim uputama piše da je to pomoćno sredstvo i da se plovi po pomorskim kartama. I - glavu kroz ponistru! Pogotovo noću!
Prisjećamo se jedne nevere poslije Gospe od Tarca kad sam i sama skoro bila predmetom Ramešina spašavanja, pa 2008. godine pijavice koja je poharala Murter a s mora je stiglo četrdesetak poziva za spašavanje...
- Pozive smo "sortirali", najprije smo pritekli najbližima, bila su tri nasukanja na 400 metara od Hramine do Gradine. Nasred Murterskog mora prevrnio se 14 metarski katamaran s pet Talijana u moru, kad smo njega riješili krenuli smo prema Kornatima, na punti Opata nasukala se Bavaria 36, do nje katamaran od 11,5 metara. I tako redom. Bože sačuvaj!

Krpa, žena i dijete

Ali, Rameša nije spašavao samo službenim brodovima, kao što ni u mirovini neće prestati spašavati ljude na moru...
- Jednom sam vozio jedrilicu iz Istre u Dalmaciju, sa mnom je bio sedmogodišnji sin Tonko. Padao je mrak, bilo je friške bure, jedrili smo ispod Lošinja i moj je suputnik rekao da mu se čini da je nešto vidio na moru. Gledamo - nema ništa...ili je ono neka zastavica kakvu su ribari imali na menalima!? Nisam imao mira, uzeo sam dvogled: u moru je bio čovjek koji je rukom držao neku krpu, kao zastavu... Kad smo prišli, za njega su se, promrzli i modri držali žena i dijete.
Zvao sam kolegu iz Lošinja, obavijestio Hitnu pomoć u Rijeci. Kad su bili zbrinuti čovjek je htio platiti, pitao je kako se zovem... ja sam rekao "Za majku Božju!", i niti ime mu nisam dao.
Otišli su, mi se vratili na naš brod. Na stolu si bile naušnice koje je ostavila žena. I danas ih imam.