U Rimu su na današnji dan, točno u 12.30 sati, fašistički duce Benito Mussolini i njegov ideološki sljedbenik, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić, stavili potpis na jednu od najsramotnijih epizoda u ukupnoj, a posebice novijoj hrvatskoj povijesti.
Tim činom, sastavni dijelovi Kraljevine Italije, uz već ranije stjecanje Zadra s bližom okolicom i otoka Lastova, postala su šira područja grada Šibenika i Splita, otoci Vis, Šolta, Čiovo, Korčula, Ugljan, Pašman, Dugi otok, Murter, Mljet, Rab i Krk, uz niz manjih u zadarskom i šibenskom arhipelagu, te dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.
Ukupno je bilo riječ o 5380 četvornih kilometara teritorija, naseljenih s približno 400 tisuća Hrvata, manjinskim srpskim stanovništvom i u kontekstu cijele priče ne manje važnim, malim brojem Talijana. Jedan od članaka predviđao je naknadno reguliranje statusa Splita s okolicom (Solin i Kaštela) i otoka Korčule, što se, kao što je poznato, nikada nije dogodilo, te su zajedno sa cijelim područjem od podvelebitskog kraja, do granice na mostu preko rijeke Žrnovnice kod Stobreča, sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine ostali pod fašističkom aneksijom i terorom.
Među trima potpisanim ugovorima, posebno je bio apsurdan pokušaj da se savojskog princa Aimonea Roberta Margherita Marija Giuseppea di Torina okruni za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II. O atmosferi koja je u rimskoj palači Venezija vladala uoči i tijekom potpisivanja ugovora, svjedočio je jedan od članova hrvatskog izaslanstva:
- Smještaju nas u veliku dvoranu s izgledom na trg. Dra Pavelića, međutim, uvode u jednu pokrajnju sobu, tik do naše. Započinje sumorno čekanje... Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pomoli omanji krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući.
Pred nama puca slika, koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti na vječno upozorenje na opasnost i smrt. Prvo što mi je upalo u oči je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile širokom crvenom bojom označene granice hrvatske države.
Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti pred Mostar i u blagom zavoju na sjeverozapad Crne Gore. Čudni torzo, kojemu fali sve od trbuha naviše. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovinu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države! Ništa od Dalmacije i našeg mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile tako daleko od Dalmacije.
Okupacija većeg dijela Dalmacije i Hrvatskog primorja, da i ne govorimo o Istri čije se stanovništvo još dvadesetak godina ranije našlo pod fašističkom čizmom, bila je ključna motivacija parizanskog otpora. Premda se poglavnik Pavelić samo dva dana nakon kapituacije Italije, 10. rujna 1943. godine, trudio "ispeglati situaciju" i jednostrano je raskinuo ugovore, ljaga se nije mogla sprati.
Nije mirovala ni partizanska vlast, pa je ZAVNOH, s potpisom predsjednika Vladimira Nazora, 20. rujna donijela Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj.
- Narod Istre, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i svih Jadranskih otoka u zajednici s junačkom Narodnooslobodilačkom vojskom Hrvatske, oslobodio je svoje krajeve ispod jarma talijanskih tlačitelja. Na osnovu tih činjenica, kao i na osnovu načela o samoodređenju naroda, što su ga proklamirali naši veliki saveznici Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske donijelo je slijedeće zaključke:
1. Proglašavaju se ništetnim svi ugovori, paktovi i konvencije, koje su razne velikosrpske vlade sklopile s Italijom, s kojima su hrvatski krajevi Istra, Rijeka, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo i ostali kvarnerski otoci predani Italiji.
2. Proglašavaju se ništetnim svi ugovori, paktovi i konvencije, sklopljeni između izdajnika hrvatskog naroda i talijanske vlade, kojima su dijelovi Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i dalmatinski otoci predani Italiji.
3. Svi spomenuti hrvatski krajevi, tj. Istra, Rijeka, Zadar, anektirani dijelovi Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara, Dalmacije i svi Jadranski otoci (uključivši ovamo i Lastovo, Cres, Lošinj i druge), priključuju se matici zemlji - Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj zajednici naroda Jugoslavije.
Sve je na kraju trebalo izboriti i osloboditi oružjem, a i tu su glavnu ulogu imali dalmatinski partizani koji su, zajedno sa svojim suborcima iz ostalih dijelova Hrvatske, oslobodili ne samo svoj rodni kraj nego i danas Mađarima vrlo aktualnu Rijeku i cijelu Istru.