Nastavljamo priču iz prošle "Nedjelje" o pekarima iz sedam miljevačkih sela koji su u dvadesetom stoljeću preplavili Split i doslovce hranili kruhom i pecivima građane koji do danas nisu zaboravili mirise i okuse proizvoda vještih obrtnika.
Od kraja devetnaestog stoljeća pa sve do kraja dvadesetog stoljeća brojne splitske pekare držali su vlasnici s prezimenima s Miljevaca, po kojima su ih Splićani i prepoznavali: Grabić, Vatavuk, Puljić, Ivić, Kulušić, Malenica, Vranjković, Vranković, Božić, Sunko, Bubalo, Bačić, Galić, Karlo...
Princip je bio jednostavan: kako bi neki Miljevčanin završio šegrtovanje, položio majstorski ispit i otvorio svoju pekaru, tako bi iz rodnoga kraja povukao još momaka na šegrtovanje i tako se krug nastavljao.
Ipak, naše malo istraživanje pokazalo je da pekari, usprkos poslovnom uspjehu, jer među njima je bilo i nekih koji su stekli značajan imetak, redovito nisu zanat prepuštali nasljednicima, dapače, poticali su ih da završe škole i bave se nekim drugim poslom. Pekarstvo je smatrano, a to doista i jest, strašno teškim zanimanjem: cijelog života radilo se noću, pred blagdane i noću i danju, uz vruće peći ljeti i zimi, fizički naporno. A uspjeh nije bio svakome zajamčen.
Iz tih su obitelji potekli i neki od najpoznatijih Miljevčana druge ili treće generacije koji su se istaknuli u splitskoj politici, sportu, novinarstvu, poduzetništvu.
Nikakvo čudo – othranjeni su na najkvalitetnijem kruhu koji Split pamti i krvavom radu svojih predaka!
Jedna od najmarkantnijih osoba među miljevačkim pekarima bio je Šime Puljić, otac gradonačelnika Zvonimira Puljića, rođen 1909. u Karaliću, a doselio se u Split 1927. godine, gdje je izučio zanat kod pekara Pilića. Položio je majstorski ispit i radio kod pekara Vatavuka i Božića, otvorio je svoju radnju u Babinoj ulici u Velome Varošu te je 1936. godine preuzeo radnju pekara Tvrdića u Slavićevoj ulici, a pored pekare ubrzo je otvorio i prodavaonice na Pazaru i Voćnom trgu.
Kao ponosni HSS-ovac, na radnjama je istaknuo natpis: "Prva hrvatska pekarna", bio je član Hrvatskog sokola, a s društvom Miljevčana zalazio je u elitnu kavanu "Muljačić" na Rivi. Od 1948. radio je kao "državni pekar", a 1953. dobio je dozvolu za obrt u svojoj pekarnici u Slavićevoj.
U drugom valu nacionalizacije 1956. pekara mu je nacionalizirana pa je plaćao najamninu kako bi radio, sve do 1982. godine, kad se umirovio. O zanimljivom životu ovog pekara nekoliko detalja ispričala nam je gospođa Branka Puljić, supruga pokojnoga gradonačelnika Zvone Puljića:
– Koliko je bio poduzetan, svjedoči priča iz Šimina djetinjstva, kad se s dvanaest, trinaest godina zaposlio u rudniku lignita u Siveriću kao vodonoša i novcem koji je zaradio kupio odijelo koje je iznajmljivao mještanima za vjenčanja! Kako je bio svjestan manjka obrazovanja, kad je došao u Split, platio je studenta koji ga je poučavao matematici i hrvatskom jeziku.
Imao je veliku želju asimilirati se i postati "pravi" građanin. Slično je bilo i s njegovim društvom obrtnika, pretežito Miljevčana; okupljali su se u uglednoj kavani "Muljačić", odijevali su se po zadnjoj modi, s obaveznim šeširima. Šime je čak kupio jedrilicu, auto i bicikl.
Stekao je popriličnu imovinu; u Slavićevoj je kupio kuću, zemljište na Spinutu, sredinom šezdesetih i stan na Manušu, a s prijateljima i također vrhunskim pekarima Ivanom Grabićem i Antom Svetinom kupio je poslovni prostor u Zagrebu.
Iza toga je stajao veliki rad, govorio nam je kako za blagdane po dva dana ne bi izlazio iz pekare, samo bi malo odspavao na vreći brašna.
Poslije Drugog rata sve mu je oduzeto, pa je godinu dana prodavao jaja na Pazaru, radio marende u Šorinoj gostioni na Poljudu, dok se nije vratio u pekaru u Slavićevoj. S tugom je pričao kako su mu auto konfiscirali Talijani, a gume od auta partizani – prisjeća se gospođa Branka.
Još jedan uspješni splitski gradonačelnik, Nikola Grabić, sin je poznatoga gradskog pekara, podrijetlom Miljevčanina:
– Moj otac Ivan Grabić, Zvonimirov otac Šime Puljić i Ante Svetina iz Promine bili su prijatelji i značajni trojac među splitskim pekarima podrijetlom iz istog, drniškog kraja. Ivan je držao pekaru u Kamenitoj, Šime u Slavićevoj, a Ante u Senjskoj.
Otac je rođen 1909. godine u Širitovcima, a u Split je došao 1927. godine, uvijek je naglašavao, kad je završen istočni dio Prokurativa.
Zanat je učio kod splitskog pekara Jakasovića, a potom je na godinu dana otišao raditi u Belgiju s Krstom Kulušićem, također pekarom i ocem poznatog urednika "Slobodne" Joška Kulušića. Vratio se u Split 1934. godine, položio je majstorski ispit kod Jakasovića i otvorio svoj prvi obrt na dnu Križeve ulice, u Velome Varošu – govori nam Nikola Grabić, dodajući kako je početkom četrdesetih godina Ivan izgradio kuću s pekarom kraj Svete Mande, na križanju Kamenite, Plinarske i Nazorove ulice.
– U prizemlju je bila pekara u kojoj je radio sve do umirovljenja 1977. godine, a umro je u devedesetoj godini 1999. Bio je to strašno težak posao.
Sjećam se da bi popodne zamijesio kvas, onda bi otišao do kavane Muljačić na Rivi, gdje bi se okupljalo njegovo društvo. U jedan sat po ponoći počeo bi raditi, a uvijek je imao i četiri, pet radnika koji bi u velikim kopanjama mijesili kruh.
Radnici su inače živjeli i hranili se kod nas, među njima i otac Tomislava Ivića. Oko šest ujutro dolazili su škverski radnici po prvi kruh, a otac bi sve završio oko devet sati, ponovno bi svratio u Muljačića i u jedan popodne išao bi na spavanje.
I tako svaki dan i noć, cijeli život. Za vrijeme Drugog rata nije bilo drva i skupljao je suhe grane po Marjanu da bi upalio peć, a kako nije bilo ni brašna, pekli su kruh samo za obitelji koje bi donijele gotovo tijesto.
Želio je da mu djeca završe škole, pa sam nakon Klasične gimnazije 1956. otišao u Zagreb na studij arhitekture i vratio se nakon diplome 1961. godine – kaže Grabić, navodeći kako je "doajen" među splitskim – miljevačkim pekarima bio Jakov Vatavuk, a sjeća se i Joze Vrankovića, koji je bio generaciju stariji od njegova oca i držao je pekaru u blizini nekadašnje tvornice "Bobis" na Bolu, potom Petra Galića, Ante i Jakova Bubala iz "Prerade"...
– Otac je sa Šimom Puljićem i Svetinom četrdesetih godina osnovao i pekarsku zadrugu, u kojoj su trgovali brašnom i jedno su vrijeme držali mlin u Matošićevoj ulici. Bili su okretni i nalazili su načine da stvore neki kapital – sjeća se Nikola Grabić, a u njihovoj kući i danas je pekara, možda i jedina preostala iz "miljevačke skupine", ali u njoj rade meštri pekare "Solin"...