Jedna Marina iz Petrinje pokrenula je val dobrote u Rogoznici i Primoštenu. Njena srušena kuća u Petrinji bit će obnovljena zahvaljući primoštenskoj humanitarnoj udruzi "Život nema cijenu“ i Općini Rogoznica. U akciju će se uključiti i brojni donatori i volonteri iz Primoštena i iz Rogoznice jer Marina je rasla i odrasla s njima.
U katastrofalnom potresu kuća Petrinji u kojoj je živjela Marina Žebić teško je oštećena i mora se srušti. Otežavajuća okolnost je što se radi o objektu u staroj gradskoj jezgri koja ima i povijesnu i kulturnu vrijednost. Kuća je izgrađena davne 1790. godine kao prva zidana kuća u Petrinji u kasno baroknom i klasicističkom stilu.
Tijekom svoje duge i bogate povijesti bila je stan zapovjednika garnizona Petrinjske vojske za vrijeme Austro-Ugarske, kasnije je u njoj bila oficirska menza, škola za žensku omladinu te dječji vrtić sve do Drugog svjetskog rata. Najvažniji događaj u kući bila je prva kino projekcija davne 1898. godine, svega tri godine nakon što su izumljene pokretne slike. U vlasništvu obitelji od kada je uspostavljen katastar i gruntovnica 1864. godine i u njoj živi već peta generacija potomaka. Međutim iz Općine Rogoznica i Udruge "Život nema cijenu“ uvjeravaju da će i taj problem biti otklonjen.
- Mi smo svakodnevno u kontaktu s Marinom i čekamo da nam pošalje troškovinik kojeg izrađuju službeni inženjeri, tada će nam i financijska konstrukicija i način obnove biti jasnija. Sve što bude potrebno mi ćemo isfinancirati - kaže rogoznička načelnica Sandra Jakelić.
Iz Udruge "Život nema cijenu“ ističu kako u ovu priču ulaze s velikim emocijama i još većim planovima. Dokazali su se znaju da mogu izvesti ovakve akcije da kraja.
- Marina je naša i svi smo se s njom susreli i upoznali je u nekom trenutku života. Zato želimo i možemo, naravno zajedno s Općinom Rogoznica i sa svima koji se uključe u akciju, Marini osigurali topli dom i krov nad glavom - poručju iz Udruge.
Marina Žebić je u ovoj tužnoj i tragičnoj katastrofi ipak ima sreće što je tijekom svog života upoznala i stekla dobre ljude i prijatelje, zato je odlučila s nama podijeliti svoju priču.
- Rođena sam u Sremskoj Mitrovici 24. srpnja1988. godine. Do svoje 7. godine živjela sam u malom selu Gibarac u Vojvodini dok nas nisu protjerali. Stjecajem okolnosti obitelj se raselila po cijeloj Hrvatskoj, dok sam ja sa svojim roditeljima i bratom došla živjeti u Rogoznicu gdje su nas prihvatili kao da smo tu živjeli oduvijek. Tu sam stekla najbolje prijatelje i postala krizmana kuma djevojci iz Rogoznice, pohađala sam osnovnu školu u Rogoznici, srednju školu u Šibeniku, a studirala na Veleučilištu u Šibeniku.
Sada sam izvanredni student na Veleučilištu u Požegi. Ipak najbolje me poznaju iz Caffe bara Maž u Primoštenu u kojem sam radila godinama, svi su me prihvatili kao svoju, neki čak i kao dio obitelji. Sudjelovala sam u svim društvenim događanjima, te humanitarnim akcijama koje su se organizirale u Primoštenu, Rogoznici i široj okolici - priča Marina.
Zadnjih nekoliko godina živjela je s dečkom u njegovoj obiteljskoj kući u Petrinji koju zajedno obnavljali, a onda se zemlja zatresala i sve se pretvorilo u prah. Čak ni odjeću nije mogla spasiti. Najteža je tuga, kaže Marina, koju dijeli sa svim ljudima iz tog porušenog kraja, posebno žale za sedam ugašenih života.
- Iako je i kuća u kojoj živim nastradala i što sada živim u kontejneru trudim se dalje koliko je u mojoj moći pomoći drugim unesrećenim ljudima. Dijelimo kartonske kutije za skladištenje stvari, grijalice koje su nam povjerene od ljudi koji znaju da neće pasti u pogrešne ruke, u stalnoj sam komunikaciji sa Crvenim križem i ostalim volonterima. U svoj ovoj nesreći koja nas je snašla imam osjećaj da svi se trudimo biti bolji ljudi i pomagati drugima i to nam donosi određeni mir i ispunjenost. Znam da će neki reći zašto se nisam spakirala i otišla roditeljima u Rogoznicu, a ja nisam takva i nikad neću biti. I da ne živim u Petrinji došla bi na potresom pogođeno područje i pomagala svima kojima je pomoć potrebna jer sam već jedanput kao dijete izgubila svoj dom i suosjećam sa svima - kaže Marina.
Ona kako i mnogi drugi na Banovini nikada neće zaboraviti taj zvuk i to podrhtavanje tla, strah i nemoć, međutim puno je lakše kada znaš da dobri ljudi misle na tebe i da ti žele pomoći.
Iz Primoštena i Rogoznice poručuju Marini: učinit ćemo sve da kamper u dvorištu u što skorijem roku zamjeniš za pravi dom!