Kad joj prilazite, vidjet ćete iz daljine neobičan zvonik s crvenom, ovalnom kupolom koja ga krasi poput kapice sa šiljastim vrhom. No kad stignete u mjesto, drveni čamci i brodovi uredno poslagani u luci zasjenit će sve druge prizore. To je Betina, gradić na otoku Murteru, čije je “tijelo” sazdano od stoljetnog kamena, a duša od drvenih brodova. Okružena plodnim poljima i naslonjena na prekrasni Jadran, Betina je mjesto posebne ljepote i šarma koje osvaja svakoga tko ju posjeti. A neodvojiv dio tog šarma svakako su drvene brodice, čiju smo priču i sami na Murter došli otkriti.
Lijepi kameni mul, uske popločane uličice, štekati okupani sunce… Betina ima sve odlike pravog mediteranskog “malog mista”, onog u kojem se možete potpuno odvojiti od gradske stvarnosti i prepustiti nekom mirnijem tempu života. No mjesto je to, uvjerili smo se, koje nikad ne miruje. U trenutku kad smo ju posjetili, u nekoliko su škverova na rubu rive zujale brusilice i udarali čekići.
Betinska drvena brodogradnja živi i danas! A kako bi upoznali njezinu ponosnu povijest, najprije smo se uputili u Muzej betinske brodogradnje, jedinstveno mjesto koje prikazuje slavnu i dugu povijest ovog zanata koji je othranio generacije Betinjana i učinio ih poznatima na morima diljem svijeta, piše Putni kofer.
Muzej betinske drvene brodogradnje nalazi se tek nekoliko koraka od rive, u ulici Vladimira Nazora. Na ulazu, umjesto karte, dobivamo malo drveno ravnalo – neizostavni alat majstora brodograditelja. Priča u muzeju vodi nas kroz dugu i ponosnu povijest ovog zanata, ali i otkriva kako su Murterani živjeli nekad i gdje su sve njihovi brodovi plovili. Za Muzej je prikupljen niz autentičnih povijesnih predmeta, ali, možda i vrjednije, svjedočanstva i ispovijesti starih stanovnika koji su opisivali svoj život u neka davna vremena.
Otkrivamo tako da je Betina, pošto je bila okružena plodnim poljem, svojedobno doslovno hranila cijeli kraj. “Hodili smo prodavati smokve, ulje, rakiju, rajčice, kupus… Napunili bi pun brod. Iz rana jutra bi se uputili put Šibenika. Na pijaci bi prodavali, isprva za šolde, a što ne bi prodali zaminili bi za žito, brašno ili nešto treće. Ako bi nam ostalo puno toga za prodati, onda bi išli po Zlarinu, Prviću, Žirju, Krapnju. Oni nisu ničega imali i tamo bi prodali ostalo. Do večeri bi došli doma,” navodi svjedočanstvo težakinje Lucije Čubrić izloženo u Muzeju.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....