StoryEditorOCM
ŽupanijaZDRAVLJE S PLANINA

Likarija iz Kijeva: Svi nam traže med od vriska

24. veljače 2017. - 00:30

Ovdje su im pčelari iz drugih krajeva godinama donosili med i prodavali ga. Onda su prije sedam godina zajedno došli na ideju – zašto se i oni ovdje ne bi počeli baviti pčelama i medom, kad su u ovakvom lipom kraju? Već iduće, 2011. godine osnovali su pčelarsku udrugu – i tako je krenula jedna pozitivna priča iz mitskog i opjevanog Kijeva.

Pčelarska udruga "Vrisak" danas ima 21 člana, ujedno su i članovi Hrvatskog pčelarskog saveza, gdje su evidentirani sa svim pravama i obvezama. Za 2016. godinu prijavili su 920 košnica, 920 pčelinjih zajednica.
– Naši pčelari rade samo na području planine Dinare. Imamo tu proljetnu i ljetnu pašu, te jesensku. Od trava naše pčele u proljetnoj i ljetnoj paši obilaze majčinu dušicu, kadulju i lipicu.



U jesenskoj paši posebno moramo naglasiti vrisak, imamo bili i crveni vrisak. To su sve planinske sorte, koje rastu sa sjeverne i južne strane Dinare, koja je poznata po ljekovitim travama. Ipak, u nas je vrisak glavna paša. Zato smo i nazvali našu udrugu po toj, nama glavnoj biljci – govori nam Mate Maloča, predsjednik Pčelarske udruge "Vrisak". Ovaj umirovljeni policajac ističe kako su njihovi medovi, a posebice ovaj od vriska, prava likarija.

– Med od kadulje odličan je za krvne žile, za pluća, zatim je tu i med od majčine dušice. Med od vriska je likarija za ljude koji imaju problema s bubrezima, kao i za dišne organe. Općenito, ljudi koji uzimaju med od vriska imaju dosta bolji imunitet od drugih ljudi, i to je poznato od davnina. Poznato je da su se i ljudi koj su bili na samrti znali oporaviti ako su počeli uzimati med od vriska. To je dosta opor i jak med, a iznad svega ljekovit – ponosno kaže Mate Maloča.



Predsjednika Matu pitam je li točno da kijevske košnice daju manje meda od onih iz drugih krajeva.
– Točno, naše košnice daju desetak kila po ljetnoj paši, i ako nam da pet kila po jesenskoj paši, mi to smatramo uspješnim. To je tako zato što mi gospodarimo takvom veličinom zajednice koja se prilagodi ovom podneblju. Ne idemo na velike prinose jer ih nemamo od čega ostvariti. Imamo manje količine, ali zato je naš med kvalitetniji, u odnosu na druge prava je likarija.

Razlika je i u broju vrcanja meda...
– Seleći pčelari idu i u Liku i u Gorski kotar, idu na uljanu repicu, na bagrem, na suncokret, pa ih opet vrate u Liku, idu na sve moguće. Oni koji mijenjaju više lokacija imaju veće prinose. No, opet ovisi o tome je li godina kišna, vlažna, je li topla ili hladna, jer ako je godina sušna, to nije dobro, ako je ekstra vlažna, isto nije dobro – kazuje nam Mate Maloča.



Ova je zima, međutim, bila dosta duga, jedna od najhladnijih do sada, a danak su platile i pčele.
– Imale su one dovoljno hrane i svega, ali zbog dugog hladnog razdoblja nisu se dovoljno razmjestile po košnici i dosta je društava nastradalo. Imali smo velike gubitke, ali ne zbog greške pčelara. Pčele su bile tretirane, liječene, ali zima je učinila svoje. Bilo im je toliko hladno da se nisu mogle pomicati. Bile su centimetar, dva do hrane, ali do nje nisu stigle. Zatekla ih je hladnoća, da se nisu pregrupirale. Tako da nam je ova zima jedna od najgorih za pčele – govori Mate Maloča.

Obveza je pčelara da vode računa o zdravstvenom stanju pčela. Jer, ako su pčele bolesne, one tu bolest mogu prenijeti i na druge. Najgora je varroa destructor, nametnička bolest koja se, ako nije na vrijeme tretirana, toliko proširi da se više ne može suzbiti.



– Imamo veterinarski odobrenih pet vrsta lijekova, koje su odobrili Hrvatski pčelarski savez i Agencija za plaćanje u poljoprivredi. To su uglavnom kontaktna sredstva. Ta se sredstva stave u košnicu u obliku trake, pčele ostvare kontakt s njom i na taj se način liječe, a bolest nestaje. Takve dvije trake stave se u svaku košnicu. Opet, ovisi i o tome kakvo je i vrijeme, je li vruće, hladno – kaže Mate Maloča.

Jeste li zadovoljni time što dobivate od države? Imaju li razumijevanja i što bi trebalo promijeniti?
– Država je iskomplicirala s tim liječenjem. Prije je bio jedan lijek, koji je svaki pčelar obvezno trebao primijeniti. Sada imamo pet vrsta lijekova, moraš ga sam kupiti i nakon toga poslati zahtjev Agenciji za paćanje u poljoprivredi da ti vrate novac. Uglavnom, nekad nam ti lijekovi ne odgovaraju kad ih treba primijeniti. Opet, svi moraju imati OPG, a netko to ne želi. Ali ako imaš OPG, možeš vratiti 60 posto uloženih sredstava. To je sve dobro organizirano, ali ima i dosta nedostataka. Dosta je tu papirologije, a ima starijih ljudi, kojima je sve to naprosto nemoguće riješiti, ispuniti sve te papire.



OPG možeš imati i na 10 ili na 50 košnica. Uglavnom, možeš dobiti i 50 posto uloženih sredstava, ali to se može i smanjiti, ovisno o broju prijavljenih – govori nam Mate o problemima pčelara.
Dodaje kako Njemačkoj, primjerice, pčelari dobiju godišnje nepovratno po 100 eura, "bilo meda ili ne bilo, s time samo da se time bave". U Hrvatskoj bi, ističe, za 100 kuna pčelar mogao opiturati košnicu i sve potrebno, "a oni nas prisiljavaju da moraš uzeti i što ti ne treba, a ne znaš hoćeš li dobiti 50 ili 75 kuna. Mjere postoje, ali one pogoduju velikim pčelarima, dok manji uglavnom nadrljaju".

– Mi predlažemo da se barem vrati pravilo koje je prije bilo, da svaki pčelar dobije točan iznos, 75 ili 80 kuna po košnici, tako da mogu sredstva rasporediti koliko im treba, i za određeno razdoblje. No, oni su i to promijenili. Sada se 20. travnja šalju zahtjevi za povrat sredstava, koje već sada moraš kupiti, a lovu dobivaš tek u listopadu, iako ne znaš koliko će ti odobriti – veli nam Mate Maloča. I njegov brat Ante Maloča Tone, također umirovljeni policajac i član Upravnog odbora "Vriska", kaže da su troškovi pčelara sve veći.

– Troškovi su sve veći, a cijene su uvijek iste. Pa dijelovi košnice koji su prije šest, sedam godina bili pet kuna sada su 11 kuna – žali se Ante Maloča. Pitamo i što je s uvozom meda iz inozemstva. Na to su se raspištoljili. Evo zašto...

– Na slobodno tržište ne možemo utjecati, samo tražimo da na deklaracijama piše da je to med uvezen iz Kine, i da je miješan s medom iz Rumunjske. Ali toga sada nema. No, oni uvezu med iz Kine po 10 kuna, a prodaju ga po 65 ili 70 kuna, onda spuštaju u akcijama na 35, 40 kuna, pa opet zarade do 300 posto. Ali to nisu nikakvi medovi, ali na teglama ne piše njihovo porijeklo. Taj uvozni lobi radi svoje, ali na što smo mi onda prisiljeni? Ostati doma i prodavati med s kućnog praga. Nama, domaćim pčelarima, iz trgovačkih lanaca nude 25 kuna po kilogramu meda, a mi s time ne možemo pokriti ni troškove proizvodnje. Zato kad prodaješ iz kuće, nikada ne možeš prodati veću količinu odjednom, nego po dvije, tri tegle prodaš preko prijatelja, rodbine.

Ali med iz Dalmacije i Slavonije, Istre i Kvarnera je vrhunski, za razliku od meda iz Kine. A zato bi u nas trgovački centri uzimali po 23 do 25 kuna i onda bi ga miješali s tim drugim medom, i tako bi ga prodavali za hrvatski med. Dovoljno je da taj uvozni med pomiješaju s deset posto našeg meda, stroj izbaci potvrdu kao da je sav med ovdje proizveden.

– Otkupna veleprodajna cijena kod nas ne bi smjela biti ispod 40 kuna, jer samo tako mi možemo pokriti troškove i nešto zaraditi – kaže Mate Maloča.



Dodaje kako pčelari u Kijevu nemaju visoke cijene, ali imaju i manji trošak proizvodnje jer iz svoga mista idu odmah na Dinaru. Nisu seleći pčelari, jer bi im onda trošak bio veći.
– Zato po naš med dolazi dosta ljudi iz Zagreba jer ga cijene. Također, iako je većina naših ljudi okrenuta prema Splitu, i tamo ih dosta radi, ipak su ljudi iz Šibenika prepoznali naš med i dosta ga kupuju – kaže Mate Maloča.

Njegov prijatelj Bože Jurić Ćivro, član Upravnog odbora Pčelarske udruge "Vrisak", također umirovljeni policajac, dodaje:
– Mi dosta teško dolazimo do klijenta. Ma što ću ja odlaziti u Split i uzimati štand za 400, 500 kila meda, mogu ga ja i ovdje prodati. I ne samo to, na velikim tržnicama trgovci imaju po deset vrsta meda, tko zna gdje su ga nabavili... Ali onaj tko je kupio od nas zna od koga je kupio. U nas su premali prinosi da bismo od toga živjeli. To nam je dodatna djelatnost, ali svi smo zadovoljni što se time bavimo, jer nas to ispunjava i kroz zajednička druženja, a još više zbog činjenice što znamo da je naš med prepoznat i prihvaćen kao likarija, kao zdrav med, kao autohtoni proizvod – ponosno kaže Bože Jurić.

S braćom Maloča i Jurićem, u Kijevu nas je dočekao i Branko Bajan Jale, umirovljeni poštar, dragovoljac Domovinskog rata, poznati organizator "Kijevskog lita" i član Upravnog odbora "Vriska", koji se od samih početaka u svome mistu bavi medom. Za kraj nam je izrecitirao:
– Da ste na Dinari bili i toliko ljekovitog bilja vidili, i bili cvitak iz Kijeva vi bi tili.


'Med iz Lijepe naše'
Hrvatski pčelarski savez uskoro će ići s etiketom "Med iz Lijepe naše", u posebnom pakiranju.
– Velika je stvar što je Ministarstvo poljoprivrede nama pčelarima omogućilo prodaju meda s kućnog praga. To nam znači, dok se do kraja ne urede sve stvari koje nas muče – kaže Mate Maloča.


Oživio umirućeg!
– Poslije Drugoga svjetskog rata, kad u Kijevu nitko nije ni znao što su pčele, košnice i med, ipak je u okolici bilo ljudi koji su imali pokoju drvenu košnicu s medom. U Glavašu poviše Kijeva čovjeku od 78 godina je pozlilo. Zvali su hitno fratra iz Kijeva, i čovjeka su na konju vozili osam kilometara do Glavaša. Fratar je došao gore da umirućem da zadnju ispovijest i pomazanje. Bila je puna kuća ljudi i onda je jedna žena rekla: "Ionako umire, dajte mu jednu žlicu meda od vriska." Čim je pojeo žicu meda, nakašljao se dva, tri puta, te je fratar otišao na konju natrag u Kijevo. Nakon nekoliko dana svećenik se raspitao što je s čovjekom, jer ga nitko nije zvao za pokop. A što je bilo? Ljudi su sljedećeg jutra starca ponovno ispratili na Dinaru, da čuva dvjesto ovaca, dva kilometra uzbrdo i dva nizbrdo, i tako svaki dan. Jer čovjek je preko noći oživio od žlice vriska! – ispričao nam je Mate Maloča legendu koja se u Kijevu desetljećima prenosi s generacije na generaciju.

03. svibanj 2024 19:22