StoryEditor
Županijakod borodina

‘Kad ti golublje pero jednom uđe u krv, gotovo je!‘: donosimo čudesnu priču o golubovima listonošama i Vodičaninu koji ih obožava

Piše Zdravko Pilić
23. siječnja 2021. - 21:22
Vodičanin Borodin Kolar uzgaja golubove pismonošeNikša Stipaničev/Cropix

Belgija nisu samo dijamanti i fino pivo, kojeg ima preko 800 vrsta. I još finija čokolada, koje se proizvede 220.000 tona godišnje, a većinom se proda doma, na kućnom pragu, u briselskoj zračnoj luci, koja je i mjesto na kojem se proda najviše čokolade na svijetu. Belgija ima i izuzetno visok BDP od preko 47.000 dolara, dakle po stanovniku godišnje, a interesantno je da nekoliko njegovih postotaka dolazi od – golubova listonoša!

I, naravno, cijele industrije koja prati te ptice i ostale kućne ljubimce – hrane, lijekova, vitaminsko-mineralnih pripravaka, opreme, a u čemu je Belgija, uz susjednu Nizozemsku, najbolja na svijetu. Dok se u nas na one koji "drže tiće" gleda kao na pomalo izgubljene čudake, u Belgiji postoje na desetke i stotine profesionalnih uzgajivača golubova pismonoša, specijalno selekcioniranih i uzgojenih za natjecanja, koji na burzama i aukcijama postižu fantastične cijene. Koje i kolike, reći će nam Borodin Kolar, vodički uzgajivač golubova pismonoša, i sam dugogodišnji natjecatelj, osnivač prvog kluba uzgajivača "Listonoša" u Šibeniku, i Šibensko-kninskoj županiji, koji se uzgojem ovih plemenitih ptica, kako sam skromno kaže, "nešto ozbiljnije" bavi od 1995. godine.

– A čujte, sada je malo ludilo s tim cijenama jer su se na tržištu, na aukcijama, pojavili bogati Kinezi, i kad oni žele imati neku pticu – pitanje prestiža, mode, ili ne znam čega već – i kad se počnu pripetavati, onda cijena zna biti i milijun i šesto tisuća eura! Za jednog goluba, da! Prije tri godine, kada je jedan golub postigao cijenu od 350.000 eura, to je bilo – "vau", čudo, nestvarno. Od tada je već dvadesetak golubova prodano za cijenu od 100, 200, 300, 400 tisuća eura. Belgijanci su vam, uz susjede Nizozemce, broj jedan u tom svijetu – kazuje Kolar.

Hobi ili porok

A za sve one koji misle da mi pretjerujemo i da pričamo svašta, neka uguglaju stranicu pipa.be, najekskluzivniju stranicu za aukciju trkaćih golubova na svijetu, pa neka se nagledaju "blaga božjeg". Ne zove se stranica "pipa" zaništa – to je kovanica od dvije engleske riječi, "pigeon paradise", golublji raj. Na kojem oni kojima se golubarsko pero od djetinjstva, kako golubari kažu, "zabilo u srce" i ušlo u krv, mogu, ako ništa drugo, barem – pariti oči.

– Kad ti golublje pero jednom uđe u krv, gotovo je. Ostaje tamo do kraja života. Taj hobi – ili porok, kako hoćete – neizlječiv je i doživotan. Ja se golubovima bavim od ranog djetinjstva, otkako znam za sebe, golubarili su mi i djed i otac. Tada je, pokraj Drniša, gdje sam rođen, svaka kuća, u svakom zaseoku, imala barem jednoga golubara. Nisu to bili rasni golubovi, to su bili pećinari, "divljaci" koji su se držali u improviziranim kapunjerama na stablima, ali su se voljeli i držali jednako strasno kao i danas najskuplji Belgijanci – govori Borodin, koji bi o golubovima mogao pričati tri noći i tri dana a da mu ne dosadi i da se ne umori. Nažalost, veli, od dva sina ni jedan za ovu njegovu strast ne pokazuje ni najmanje interesa. Ali, tko zna, možda će unuci nastaviti obiteljsku tradiciju, tješi se.

U svakom slučaju, preko visokoletača, koje je držao sedamdesetih, došao je poslije 95. do listonoša, a sudjelovao je i osnivanju prvog kluba u sjevernoj Dalmaciji, u Svetom Filipu i Jakovu, s kojim je počeo i organizirani uzgoj i natjecanja s golubovima listonošama. Danas u Šibensko-kninskoj županiji ima četiri kluba uzgajivača golubova listonoša – u Vodicama i Šibeniku po jedan, te u Kninu čak dva. Ti su klubovi članovi Saveza klubova uzgajivača pismonoša Hrvatske, koji je član FCI-ja, međunarodne udruge uzgajivača golubova.

Organizirani su, dakle, slično kao i kinolozi, uzgajivači pasa, listonošari imaju i svoje olimpijade, što sve svjedoči o tome da je to jedna ozbiljna organizacija koja u Hrvatskoj okuplja 35 klubova s oko 700 uzgajivača. Ti klubovi naruče godišnje oko 50 tisuća komada "prstenova", što znači da godišnje izležu jednako toliko mladih – jer se zatvoreni prsten stavlja mladuncima oko noge, kako bi ga se moglo identificirati. Jer, kao i psi, tako i golubovi listonoše imaju svoju rodovnicu, o kojoj im u dobroj mjeri ovisi i cijena koju postižu na aukcijama.

Mladunci šampiona

– Tako je. Mladunci kojima su oba ili jedan od roditelja šampioni i dokazani priplodnjaci postižu i veće cijene jer se računa da je veća vjerojatnost da će i oni sami biti šampioni, pobjednici utrka, najbrži, najizdržljiviji itd. No, to i ne mora biti tako, može biti i mačak u vreći. U tome i jest čar i draž ovog sporta. Jer, kako ne mora značiti da će sin Dina Rađe ili Tonija Kukoča automatski postati vrhunski košarkaš, tako ni mladunčad od šampiona ne mora biti vrhunska. Često se dogodi da su prosjek, ili čak i ispod njega, a šampioni postanu oni od kojih se to u početku nije očekivalo – ponavlja nam naš sugovornik svima dobro poznatu priču iz, recimo, nogometa.

Haliloviću su svi predviđali da će biti "novi Messi", a od njega ni M, dok su blizu Messiju došli neki drugi, od kojih se i nije tako puno očekivalo, pa ih se čak i slalo u BiH "na kaljenje" – i eventualno lomljenje noge – poput Modrića.
Kolar u svom golubarniku ima stotinjak golubova, koji većinom vuku podrijetlo od krvnih linija Gaby Vandenabeele, Flor Engels, ima i Jansena nešto.

– Imao sam sreću da sam bio prijatelj s pokojnim Vladom Žegarcem, koji je kupio četiri "originala" Vandenabeele, pa su dosta mojih ptica direktni potomci od njegovih golubova.
Koliko bi danas došle te Gabyjeve ptice?

– Pa, mislim da bi te četiri ptice postigle cijenu od oko 40 tisuća eura. I to tako povoljno, zato što su sva četiri kupljena kao mladi, dok se još nije znalo što će biti od njih!

Kolar mjesečno potroši na svoje ptice oko 400 do 500 kuna, toliko tvrdi da ga koštaju; specijalna ishrana, vitamini, minerali, lijekovi, odnosno preventiva...

A na pitanje je li malo smanjio trošak znajući da će tekst vidjeti supruga – to svi ptičari i golubari rade – nasmijao se.

– Ne, ne, kad smo se ja i moja supruga upoznali, ona je već tada znala da su mi golubovi strast, hobi i porok, kako hoćete. Evo, nedavno sam iz zajedničkog kućnog budžeta kupio za 120 eura jednog mladog goluba na aukciji, za osvježavanje krvi, sve uz njezino znanje i pristanak – govori. A onda dodaje:

– Uostalom, ima i gorih od nas golubara, koji na svoje golubove troše puno više. Eto, ovi što ribare, koliko oni potroše na opremu, brodove, pentu, benzine. Ja imam prijatelja koji je potrošio na brod 20.000 eura, a u cijelu je zimu uhvatio dva kila liganja. I sad smo mi golubari čudaci, a on je pametno uložio novce?! Ma, dajte, molim vas... – rječit je ovaj moj sugovornik. Dobar je.

A koji je to GPS?

Ima u Hrvatskoj respektabilnih uzgajivača listonoša, koji na razne načine dolaze do kvalitetnih golubova, prvenstveno znanjem i dobrom selekcijom. Samo u Dalmaciji ima oko 70 uzgajivača, od kojih se njih 60-ak aktivno natječe, od toga je 20-30 aktivnih u županiji. Nabavili su nedavno i kamion iz Njemačke kapaciteta tri tisuće komada golubova, kojima se oni voze na odredište. I onda se puštaju da se, vođeni još nerazjašnjenim instinktom, vrate na odredište, u svoj golubarnik. Krene se s nekih 150 kilometara udaljenosti, a završi sa 600 kilometara.

– Nama su – veli Borodin – najdulji letovi oni iz Beča, nekih 450 do 500 kilometara, za koje njegovim golubovima da se vrate do Vodica treba nekih pet-šest sati. Svaki golub na nozi ima elektronički čip, antena je u golubarniku i automatski se očita sve, udaljenost, vrijeme, brzina.

– To iščekivanje, taj adrenalin, kad jedan po jedan stižu vaši golubovi, kada se vraćaju iz druge države, s opasnog puta na kojem vrebaju grabljivice, oluje, ponegdje i lovci, koji ih zamijene za druge ptice, to također daje draž ovom sportu. Neke se ptice i izgube, neke nastradaju, to je također dio selekcije u stvaranju jata i odgoju što boljih golubova – veli Kolar, koji kaže da kroz dvanaest ili trinaest utrka, koliko ih ima po sezoni, gubici znaju biti i 40 posto.

Golubari su u sezoni natjecanja ljuti suparnici, ali izvan nje su prijatelji, koje veže zajednička ljubav i strast. I koji jedni drugima pomažu u nevolji. Eto, Nizozemac Aeirkamp poklonio je hrvatskom savezu svoje golubove, za koje je na aukciji skupljeno 40 tisuća kuna, koji će ići za pomoć kolegi golubaru kojem je u Petrinji srušena kuća i golubarnik. Tu Savez uskače da pomogne, da se što prije obnovi i jedno i drugo.

– Napišite slobodno da smo otvoreni za sve one, osobito mlade, koji bi se željeli baviti ovim hobijem, uzgajati golubove. Neka se jave, uvijek smo tu za savjet, za pomoć, a i naći će se koji par golubova za početak, za one koji budu ozbiljnije zainteresirani – napominje Borodin Kolar, svjestan da mladi baš i nisu zainteresirani za ovaj hobi kao nekad. Danas su druge "igrice" i zanimacije u điru. Zato mu je, veli, u jednu ruku i drago da se u uzgoju listonoša počinje vrtjeti lova i što se ljudi u njihovu uzgoju sve više profesionaliziraju, kao i u modernom nogometu. Nema od romantičnih priča ni kruha, ni budućnosti, ali ako ljudi vide da bi od golubova listonoša, i biznisa vezanog uz njih, mogli imati koristi i od toga živjeti, možda se i zainteresiraju.

Uostalom, danas je sve "online" i čitav je svijet udaljen na dva ili tri klika "miša". A listonoše su ionako uvijek bili "high tech", internet prije interneta, povlastica kraljeva, crkvenih velikodostojnika, vojske, dragocjeno sredstvo komunikacije. I strast koja nikad ne izlazi iz mode, a ni iz krvi zaraženih. Nema za nju ni cjepiva ni lijeka.

A i što bi se liječili kad je golubarit tako lijepo. Gledaš u nebo, slušaš lepet krila i iščekuješ lelujavu "plavu", "fako" ili "kovanu" siluetu, ili bolje reći točkicu, na obzoru, da se vrati otamo gdje nikad nije bila, preko granica, snježnih planina i vrhova, preko teritorija opasnih grabljivica, orlova, sokolova, jastrebova. Domu svom, jedinom. Vođeni čudesnim i još neobjašnjenim GPS-om...

Izdvojeno

07. ožujak 2021 15:39