Jugo je u ponedjeljak olovno tešku vijest učas pronijelo Murterom: umro je Željko Jerat.
Vijest je u sekundama i minutama prokolala mjestom, otokom, Kornatima, šibenskim krajem, Dalmacijom, obalom s kraja na kraj, od Komiže do Raba i natrag, a onda i u strani svijet.
Jer, neumorni, blistavi duh Željka Jerata pokrivao je sve to: od vlastitih uvala djetinjstva, Murtera i kornatskih Vrulja, do gradskih metropola Europe.
Odakle uopće početi neku priču potsjećanja na čovjeka i život naoko bezgranične energije, neumorne akcije, beskrajne predanosti i odanosti svome kraju i njegovoj tradiciji, moru i Pučini pred čijim se licem tako teško, i tako jednostavno kako smrt na kraju već djeluje, samo ugasio!?...
Što uopće reći o čovjeku izvanserijskih osobina kakav je bio Željko Jerat?
Da je bio na svoju ruku- pa to je svatko u Murteru i ostatku svijeta dobro znao!
Da je to znala biti njegova golema prednost nad prosjekom- podrazumjevalo se svakome tko je govorio istim jezikom...
Onda kad su pretežno svi ostajali u gradovima svojih studija i završenih fakulteta- diplomirani inženjer strojarstva Željko Jerat (63) vratio se iz Zagreba u svoje malo misto.
S nekolicinom prijatelja i sumještana zavrtio je, ima tome sad već više od dva desetljeća, ideju prijatelja Vlade Skračića, priču o pomoračkim tradicijama na rutama Murter-Modrave-Kornati, tu čudesnu priču o drvenom brodu, betinskoj gajeti, o kaiću i leutu, i regatama na latinsko idro, i veslačkim isto, kojima je Jerat bio kapetanom punih dvadest godina. Na posljetku i kao predsjednik dragocijene Udruge Latinsko idro.
Ono što je napravio Murter u tih dvadeset godina za tradicijski brod skoro da je nemjerljivo; probudilo je i šibenski otočni, i zadarski i kvarnerski kraj, i južne obale, stvorilo pravi pokret otpora zaboravu i plastici, i zadao malo više posla kalafatima. Rezultati su odjekivali sve do atlanskih i mediteranskih obala. Svugdje je dospjevao biti Željko Jerat!
„Jer ako ne pojdeš drugome, niko neće ni tebi dojti“.
To je bila njegova filozofija uspjeha s regatama koje su okupljale i povezale cijeli Jadran iz iste priče: na prvoj je regati u Murteru bilo sedam brodova, a dospjeli su do 77 brodova na startu. Priče, koja je upravo na otoku Murteru, u Betini, doživjela i jedan vrlo lijep i sretan početak i kraj: uređenje Muzeja betinske gajete.
Usred svega toga, stajala je Željkova vertikala. Njegove iznimne organizacijske sposobnosti, njegov samoprijegorni duh, ono njegovo iskonsko, elementarno, svojeglavo poštenje, i beskrajni entuzijazam u kojem se nije štedio- a bogme ni druge, ta ljubav za zavičaj, to znanje i spretnost na moru i svemu oko mora...
Davnih je dana osnovao svoju „Jarušicu“ jedan od prvih čartera na ovim stranama, i tako stvorio za Murter dragocijena radna mjesta. Bio je i na čelu hrvatske udruge čarteraša, bio je i na čelu murterske Turističke zajednice.
Sa Željkom Jeratom svaki je suradnik živio na sigurnom, svaki je partner znao na čemu je, svaki je prijatelj mirno spavao, čak i nakon nervoza i glavobolja koje je znao zadati.
Bio je odan, vjeran, iskren, požrtvovan, solidaran. Prije bi bio umro nego nekoga ostavio na cjedilu, izdao, omalovažio ili hotimice povrijedio, onako naizgled goropadan, i s onim svojim glasom od sto decibela...
Svaka je kuća u Vruljama, i koja nije imala brod, znala da će masline doć' do murterske uljare ako je Željko tu, sa svojim leutom. Nije bilo mora ni tereta koje njih dva, Željko i „Jaruh“, nisu bili sposobni odraditi. A bogme ni regate na latinsko idro na kojoj nisu mogli pobijediti.
Nesvakidašnji čovjek bio je taj Željko Jerat.
Svoju je suprugu Lidiju učinio Murterkom sve živeći na relaciji sa Zagrebom, a troje djece, Jelenu, Anu i Grgu naučio timuniti ne samo na regatama, nego i u svojim životima u kojima su u Murteru bili fetivi Murterini, a u Zagrebu i drugdje ono što je tražila svakom svoja sudbina. Ali ma gdje bili, zauvijek su, i ostat će, zatravljeni onim što im je, s materinim mlijekom, u srce utisnuo tata Željko: ljubav prema svome kraju, i u ruku timun broda.
Timun života nesretno je ispao iz Željkove ruke. Nesretno i beskrajno prerano! A on, mogao je živjeti samo tako kako je živio. Tako ili nikako.
I ne znam drugog završetka ovog, u odnosu na život kojeg se dotiče, površnog, siromašnog i prekratkog teksta osim stiha iz Arsenove pjesme: Moj prijatelj je umro, da, umro je moj brat.
Široko ti sinje more prijatelju. A gore, gore te čeka još jedna legenda, kalafat šjor Ćiro Burtina, pa ćete vi polako opet skupa, i sve ispočetka.