Svaka čast Anti Čobanovu iz Primoštena što je uložio znatan novac, te puno vremena i dobre volje da otrgne propadanju jedan sjajni primjerak pomorske i brodograđevne baštine izgrađen prije 105 godina.
I kapa dolje drugom Anti, Fržopu, betinskom kalafatu koji je vještom meštarskom rukom 5,7 metarski guc „Marija“ obnovio za ogled, zamijenivši gotovo svaki dio propalog broda. Već godinama s njegova navoza izlaze reprezentativno izrađeni različiti tipovi drvenjaka.
Porinuće „Marije“ u novi život, s vraćenim jarbolom, tradicijskim latinskim idrom i drugim dijelovima armiža da bi hvatala vjetar odigralo se ovih dana u Betini, na Fržopovu škveru „Marin“. To je svečanost koja se od davnina naziva kanatom: na vlasniku je da okrene janje, nareže pršuta i sira za uzvanike i pobrine se za suzu dobrog vina. Brod iz radionice treba ići u svoj pomorski život u veselju i s blagoslovom, da sretno probije teška mora što ga čekaju u plovidbama.
A taj guc natukao se debeloga mora u svojoj mladosti, jasno je iz riječi Ante Čobanova.
-„Marija“ je između dva svjetska rata, čak i do 50-tih godina uglavnom prevozila radnike, i to iz Rogoznice čak do Visa, na jedra, jer motori su tada bili rijetkost. Guc je inače, nešto uži tip broda od ovdje češće gajete, a kasnije je služio kao ribarica i teretnjak. – napominje sugovornik. Kod njega je brod došao s dva škafa, na provi i na krmi i to je odmah htio promijeniti u sadašnji oblik.
Otvoreni brod, jedino s provenim škafom, i jedrom kao i na njegovu početku. Na njemu je već dugo i ugrađeni motor.
-Taj guc za mene ima i emotivno značenje, jer je pripadao mome velikome prijatelju Ivanu Lovriću iz Rogoznice, moreplovcu sa svjetskih mora, kasnije i ribaru. Kupio sam ga od njega, vozio neko vrijeme, dok ga nisam izvukao ispred svoje radionice u namjeri da sam preuredim neke stvari. – ispričao je Čobanov.
A kako je obrtnik, stolar, drugog posla uvijek je previše: s broda su se ljuštili pitura i kit, izbilili su na vidjelo svi nedostaci i odlučio ga je temeljito popraviti kod Ante Fržopa.
-Jako mi je drago što je ispalo tako dobro. „Marija“ reže more kao šilo, neusporedivo s ijednim plastičnim brodom. Nema duše u plastici! I hodanje po drvenom brodu nešto je sasvim drugačije. Nama – sinovima, unucima, unučicama i meni služit će najviše za rekreativno jedrenje. – veli Čobanov. Kaže da je potomcima nastojao prenijeti sve što zna o moru, ribolovu, poljskim radovima i stolarskom zanatu.
-To je naša baština i škola života! Smatram bi svako naše dite trebalo biti upoznato s pomorskim vještinama. – smatra Čobanov, Ne zna jedriti pa u njegovoj obitelji važi i obrnuto.
-Naučit ću vatati vitar od mlađeg sina, a reći će mi koju o jedrenju i kolega meštar Ante Fržop. Zanati su nam slični, a opet su različiti; svaka mu čast uspio je izvući četiri madira iz jednoga komada drva na čitavu dužinu broda. Obično se postavljaju kraći madiri i spajaju na rebrima, međutim, za ovo stvarno treba biti vrhunski meštar: to su iskrivljeni i zavijeni komadi, prema liniji broda i treba ih precizno postaviti na mjesto. – hvali Ante Čobanov, meštar svoga zanata drugog meštra i imenjaka. Neće ruzina tako lako u detaljno obnovljenu "Mariju". Ni jedne brukve više nema u njoj, veli sugovornik, nego su madiri za rebra prihvaćeni vijcima od prokroma.
Čobanovu pomorskome entuzijastu, zaljubljeniku u drvene brodove želimo da nađe vremena za tihu plovidbu pod jedrima, kako se opušta i Ante Fržop kada uhvati vremena. U klasi manjih brodova redoviti je pobjednik regata tradicijskih brodova na svojoj batani opremljenoj latinskim idrom.
„Marija“ nije raritet jedino po godinama starosti, nego je barem u Betini, prvi put da netko obnovi brod u tako visokom stupnju. Jer, od stare građe ostalo je svega 2-3 posto dijelova i sve ostalo je novo, od prvoklasnog drveta: hrastovine i ariša.
-To je obnova 97 - 98 posto. Ja sam u brodogradnji od 1975. i ne sjećam se toliko opsežnih popravaka. Doduše, kasnije je poznati naš meštar, pokojni Ćiro Burtina za Muzej betinske drvene brodogradnje obnovio gajete "Cicibelu", "Babu Tonu" i "Mariju" zamijenivši 90 posto građe. Eto zašto se kod nas u Betini kaže da brod živi dok je drva u gori! - kaže meštar Fržop.
No, koliko god da mu je čast što je spasio od propasti jednog dobrog stogodišnjaka solidne gradnje, toliko meštri baš i ne vole do te mjere opsežne popravke. Evo i zašto, objašnjava:
-Problem je što ne znate unaprijed što vas.čeka. Bilo je svega kod "Marije" - iskrivljena i po provi i na krmi, a i sredina se ugnula... da ne nabrajam dalje. Sve to odnosi puno vremena, a i dijelove ne možete raditi serijski, kao novi brod iz nacrta. Nego mukotrpno rekonstruirate originalnu liniju i na kraju, poslije 2 tisuće radnih sati, obnova je 20 posto skuplja od nove gradnje! U to investiraju jedino iskreni zaljubljenici u drvene brodove i to svakako treba pozdraviti! - kaže Ante Fržop.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....