I priroda uživa u odmoru od turista i vreve: ‘Mir Roškog slapa ne bih mijenjao ni za što na svijetu!‘

U očekivanju proljeća priroda živi svojim životom, ali u ovakvim prilikama s ljudima koje kao da treba tražiti svijećom.
Nacionalni park Krka (NP), u suradnji s međunarodnom volonterskom organizacijom za zaštitu životinjskih staništa, rekla je Tihana Jurić, naša pratiteljica iz NP-a, na području Parka evidentirao je oko 2000 raznovrsnih ptica na njihovim lokacijama.

Za usporedbu, tijekom nekoliko sati obilaska prostora od Roškoga slapa do Visovca izbrojili smo samo šest ljudi.
Evidentiranje ptica, osobito vodarica, obavljeno je u više navrata motrenjem i prebrojavanjem, a prednjače liske, glavate, krunaste i divlje patke. Zabilježene su i četiri vrste grabljivica.

Obilaskom nekih naselja nismo čuli da ima i krivolova. Jedva da smo imali s kim razgovarati. Lov na divljač u NP-u strogo je zabranjen.

U Roškome slapu pred kućom smo zatekli tek jednog mještanina, Antu Marasovića, od njih petnaestak koliko ih ondje živi. Prije nekoliko desetljeća bilo ih je stotinjak. Ante je potomak starosjedilaca, živi uz rijeku i od rijeke, pa i s rijekom turista ljeti kojima je na usluzi.

– Evo, vidiš i sam kako je u ovo doba ovdje. Malo nas je i svatko je sam sa sobom. Ipak, ovakav okoliš ne bih ni za što mijenjao. Bavim se poslovima oko kuće, odem po potrepštine do Drniša, obiđu me znanci i prijatelji. Čekam da dođe ljeto, da prođe ova pošast od epidemije, te počnu dolaziti turisti.

Ante Marasović JOŠKO ČELAR

Joško Čelar

Prije nekoliko godina susreli smo pred kućom Antu s Francuzom Andreom Yvesom Fasezom kako razgledavaju album s fotografijama, sa snimanja jednog od filmova o Winnetouu na tom mjestu sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. I sam Andre pripada udruzi koja njeguje uspomene na slavnog filmskog indijanskog poglavicu.

Svratili smo i do restorana "Panorama", vlasnika Frane Širinića Vranice. S terase se pruža prelijep pogled na raširenu rijeku pod slapovima, no nigdje nikoga. Vlasnicu koja je zalijevala cvijeće pitamo radi li objekt.
– Radio bi kada bi imao za koga. Vidite da nikog nema.

Na ulazu u objekt dočekala nas je skulptura nage žene u naravnoj veličini koja sjedi kao kakva nimfa. Rad jednog drniškog majstora.

Na povratku, nismo mimoišli ni Visovac gdje nas je dočekao fra Stojan Damjanović, domagistar franjevačkog novicijata. Na otoku mira i kontemplacije trenutno živi šest fratara i novaka na čelu s gvardijanom fra Markom Nimcem.

– U ovo vrijeme nema hodočasnika – kaže nam fra Stojan uz kavu i dodaje:

– Naravno, ni drugih posjetitelja. Ima vjernika u crkvi kad su nedjeljne mise ili tijekom drugih svetkovina. Na ovako malom otočnom prostoru, površine od jedva jednoga hektra, i mi moramo provoditi mjere zaštite od korone. Za sada je sve dobro. Brinemo se o cijelome kompleksu s vrtom i brojnim životinjama kojima je Visovac drugi dom.

Na kraju je zabrektala lađa, stara dobra "Dika", nazvana po jednom fratru, koja nas je dovela na obalu. Na putu do Šibenika, da kažemo i to, susreli smo samo četiri-pet automobila. O, tempora!