Dva desetljeća nakon doseljavanja Janjevaca u Kistanje, međunacionalnih problema gotovo uopće nema. Nema, recimo, niti odvojenih kafića. Ipak, to ne znači da nema međusobnih prozivanja (FOTO)

Žika Živac je dežurni krivac, on je obilježeni negativac, klinci kad banku obiju, Žika zaglavi robiju.
Tako nekako idu stihovi rock-uspješnice "Riblje čorbe" koji dobro opisuju iznenadno zanimanje novinara za Kistanje i Hrvate iz Janjeva. Naime, nedavni sumanuti pohod 17-godišnjaka iz Slatine, koji je izbo nožem sedmoricu mladića u dobi od 17 do 25 godina, zapalio je to malo mjesto na sjeveru Hrvatske.

Obitelji napadnutih prosvjedovale su pred policijom jer je ispalo, slučajno ili ne, da je svih sedam napadnutih momaka iz Ćeralija, s tezom: "To je zločin iz mržnje prema nama, Hrvatima s Kosova. Nazivaju nas Šiptarima."
– I sad ste vi došli vidjeti kako je kod nas Janjevaca u Kistanjama, jer mi smo ionako uvijek u središtu zanimanja medija samo kad je kakav međunacionalni sukob u pitanju? – dočekao nas je pitanjem Roko Antić, donačelnik općine, a mi odgovaramo potvrdno. "Eto, ne mora čak biti ni međunacionalni, nego može i međuhrvatski biti, pa čak i ako je od nas daleko", dodajemo.

 

– Kad se kaže Hrvati s Kosova, odmah se misli na Janjevce, ali to gore kod Slatine nisu Janjevci, nego Letničani. Tri su hrvatske enklave bile na Kosovu – Janjevo, Letnica i Vrvonakolo. Janjevo je 1991. imalo 4800 stanovnika, Letnica je bila nešto manja, a sve tri su brojile oko deset tisuća Hrvata. Janjevci su bili najpoznatiji, okrenuti trgovini, puno su putovali po svijetu, bili zlatari, pa se za njih stoga najviše čulo i znalo – kazuje nam Antić.

Dodaje da su mjesta oko Bjelovara i Voćina u kojima su naseljeni Letničani – Đulovac, Voćin, Ćeralije i Bastaje, i nešto oko Slatine.
– Ja te ljude neobično volim. Do svoje dvanaeste godine živio sam u Janjevu i svake godine sam hodočastio Gospi Letničkoj. Gospa Letnička je za nas Hrvate s Kosova ono što je Sinjska Gospa za Dalmatince ili Vrpolje za Šibenčane. Kad sam služio vojsku u Bjelovaru, družio sam se s njima, Letničanima, po gradu. Ti su ljudi jako osjetljivi na etiketiranje i predrasude koji se znadu čuti ("To su Šiptari") jer smo se mi Hrvati s Kosova napatili i pod Turcima, i pod Albancima, i pod Srbima. Stoga nas posebno boli, sad kad smo došli među svoje, u svoju matičnu državu, da nas netko tako etiketira i difamira – izravan je Antić.

Letničani se bave građevinarstvom, drvnom industrijom, stočarstvom i poljodjelstvom, a mi Janjevci trgovinom. I snalaženjem.
A snalaze se i danas u Kistanjama.
– Dijelimo sudbinu hrvatskog društva u cjelini – reći će Antić za 1250 Janjevaca, odnosno njihovih 250 obitelji u Kistanjama.
To su u prosjeku obitelji s pet-šest članova, populacija je vrlo mlada, dobrog nataliteta, ali ih pogađa isti trend kao i ostatak Hrvatske – iseljavanje. I to idu, kao i svi ostali, većinom u Njemačku i nešto u Irsku. Otišlo je sigurno 30-ak mladih Janjevaca tamo u zadnje dvije godine, čak i po dvoje-troje braće iz iste kuće.

– Ova naša zajednica opstaje samo zbog rada u turističkoj sezoni. U Kistanjama ima registrirano 150 sezonskih obrta. Ti ljudi su od Uskrsa do konca rujna na moru i sada je Kistanje skoro prazno, što vidite i sami. Kad biste u studenom došli, vidjeli biste sasvim drugu sliku, sve puno, pune gostionice. Od Umaga do Cavtata, Janjevci iz Kistanja vam prodaju suvenire i potrepštine za plažu, robu široke potrošnje, uz glavne gradske šetnice, dućane, štandove, uz rive. Da nije toga, pitanje je bi li i opstali u Kistanjama – govori nam Antić, jer u općini nema ni jednog gospodarskog subjekta osim male destilerije smilja u Macurama, koju drži jedan Srbin povratnik.

– Kamo sreće da je takvih više, ali ih nema. Nema ni poduzetničke zone, nema više ni 25 dućana s robom, tekstilom, koji su tu bili, nema zapravo ničeg što su poduzetnici, uglavnom Janjevci, pokretali u dvadeset godina otkako su tu u Kistanjama – ističe, te iznosi podatak kako je u ožujku, konkretno 22. ožujka, prošlo točno 20 godina otkako je prvih 50 obitelji janjevačkih Hrvata došlo u Kistanje. Među njima i Antićeva.
– Tu sam od prvog dana, bio sam prvi srednjoškolac koji je upisao školu u Kninu, i danas sam tu u općini zamjenik načelnika – veli Antić.

 

Drugi donačelnik je Borislav Šarić iz SDSS-a, koji ima i većinu u Općinskom vijeću s devet vijećnika, ima i načelnika Gorana Reljića, Antićev HDZ ima tri vijećnika, a jedan je vijećnik nezavisni iako je i on, veli Antić, Srbin.

Šarić, međutim, tvrdi da i među vijećnicima SDSS-a ima čak dva Hrvata! No, Antić tvrdi da je stvarno stanje takvo da su Hrvati u općini Kistanje većina – da ih Janjevaca i domicilnih u Nuniću ima oko 1300, dok je Srba oko tisuću. No, po popisu stanovništva iz 2011. ovdje ima 3400 "i nešto" stanovnika, te oko tri tisuće birača po biračkom popisu, što je apsurdno, jer ima sigurno oko 600 djece.

Tim se podacima manipulira, tvrdi Antić, birači se često dovode i autobusima, iz Srbije i tzv. Republike Srpske, pa odatle i podatak da su Kistanje najsiromašnija općina u Hrvatskoj, što sigurno nisu.
– Spadamo među 50 najsiromašnijih, ali definitivno nismo najsiromašniji, ne prednjačimo. Statistički, dohodak se dijeli na ljude koji tu ne žive, jer općina Kistanje ima oko milijun i nešto tisuća kuna izvornih prihoda, dok ukupni proračun iznosi oko pet milijuna kuna – navodi Antić.

Ostatak su, naravno, dotacije iz proračuna Republike Hrvatske.
– I ako se 70 posto proračuna puni iz dotacija hrvatskog državnog proračuna, onda se ne smije dogoditi da se ne prepoznaju potrebe mladih. Evo, recimo, stipendije studenata kojih ima 20. Od toga je 17 Hrvata i troje Srba. Kad ja o tome govorim, ja sam onda fašist, jer dijelim ljude na Srbe i Hrvate. I nema redovnih stipendija, nego se jednom godišnje isplaćuje jednokratna potpora, ovisno o volji načelnika, a to varira od 800 kuna do tisuću kuna. To dobiju početkom godine i to je sve – navodi Antić.

Hoćete reći da stipendija nema jer su studenti većinom Hrvati?
– Upravo tako. Načelnik se izvlači da mu trebaju točni podaci, da trebamo utvrditi kriterije, a mi te kriterije utvrđujemo već deset godina. S druge strane, zašto tu nema ni jedne predškolske ustanove, koja će raditi na socijalizaciji djece, tipa vrtić ili nešto slično? Zato jer to općinskoj vlasti nije prioritet. Njihovi nisu mladi, nego stari. Evo, po podacima iz osnovne škole, od 240 đaka lani je bilo samo 25 Srba, ostalo su Hrvati. I zašto bi oni sad izdvajali za igraonicu, dječji vrtić, dječja igrališta? – navodi Antić, dodajući kako općinski proračun dobrano pune baš Janjevci. Obrte, četiri kafića, motel, sve to drže Janjevci, dok se Srbi, s druge strane, bave vinogradarstvom i poljodjelstvom, prodajom drva.

Njegov kolega "s druge strane" hodnika Borislav Šarić iz SDSS-a tvrdi da nema govora ni o kakvoj diskriminaciji ni preglasavanju.
– Naši građani znaju sve što se događa u Općini, na sjednicama, što se tiče proračuna, rebalansa, sve je to na našoj web-stranici. U zadnje dvije godine, prema ocjeni Instituta za financije, jedna smo od najtransparentnijih općina, i što se tiče naših sredstava, jednokratnih pomoći koje smo dali za udruge ili pojedince, daju se stvarno onima kojima treba, ili koji su bolesni, ili za pogrebne troškove, siromašnima, za to su i namijenjena – veli Šarić.

Kao prilog svojoj tezi da nema diskriminacije navodi da se kompletan iznos za sport daje NK Janjevu iako tamo "igraju samo oni". Isto je, veli i što se vrtića tiče. Vrtić premašuje općinske proračunske mogućnosti.
– To ne možemo financirati ni sufinancirati. Kad bi se tu država umiješala, to bi bila druga priča. Možda je prostor najmanji problem, ali trenutno je i prostor problem – izričit je Šarić, koji sve nade polaže u dva projekta za koje su, veli, uspjeli dobiti novac od EU fondova.

Prvi je Centar za posjetitelje NP-a Krka, kojem su ustupili pravo građenja, tako da oni vode natječaj i ostalo, a uložit će i dio svojih sredstava na ovih 19 milijuna kuna koje je Općina dobila. Drugi je poduzetnički inkubator, nedavno je bilo potpisivanje kod ministrice Martine Dalić, gdje su dobili 16 milijuna kuna nepovratnih sredstava. Treći projekt je ekocentar s tržnicom kod stare općine i tu se ide s vlastitim sredstvima, negdje oko 2,5 milijuna kuna. Bit će tu deset štandova, kamene kućice za ekoproizvođače, bit će tu i ribarnica, mesnica, pekara s jednim restoranom.

– Orijentirali smo se na turizam, suradnju s OPG-ovima i NP-om Krka i u tome vidimo budućnost i razvojne mogućnosti. Mi smo mala općina da bismo bistrili visoku politiku – veli Šarić.

No, unatoč ovim političkim prepucavanjima, i Šarić i Antić će istaknuti kako su međunacionalni odnosi u Kistanjama između Hrvata i Srba, općenito gledajući, sasvim dobri.
– To se uopće ne postavlja kao problem, ljudi žive zajedno već 20 godina, svi se znaju – veli Šarić, slažući se s tezom kako i Srbi i Hrvati, Janjevci, dijele iste probleme kao i ostatak države – teške uvjete života i nezaposlenost. A kako se budu otvarala radna mjesta, bit će, uvjeren je, i bolje. Ljudi idu u iste kafiće, ne odvajaju se, nema ekskluzivno hrvatskih ni srpskih sastajališta. Na tu temu, nitko od rijetkih posjetitelja ne želi ni govoriti, a kamoli slikati se, svi na nju odmahuju rukom – kome je do toga?
"Pustite to, sjedite, popijte piće." Roko Antić navodi, pak, da je zadnji međunacionalni sukob ili eksces zabilježen kada je izbila poznata tučnjava između domaćih momaka, Janjevaca i bogoslova manastira Krka, prije pet godina.

 

Od onda ništa, ni najmanji eksces, a ono što Antić ističe kao posebnu vrijednost jest što nikakvih problema nije bilo ni u osnovnoj školi, što znači da se djeca pravilno odgajaju i usmjeravaju još od kuće i da se ne uču krivim, nego pravim vrijednostima.
To potvrđuju i profesori u školi Sanja Lončar, Gordana Sarić i Tomislav Bašić, i njihova ravnateljica Sanja Marasović Stručić.
– Ovo mi je peta školska godina da sam tu ravnateljica i nikakvih ispada nismo imali. Bude nekih zafrkancija i dječjih ruganja, ali s obzirom da vidimo što se sve događa drugdje, čak i u sredinama koje nisu višenacionalne, možemo se pohvaliti da smo taj dio riješili na zadovoljavajući način – veli nam Sanja Marasović Stručić, ravnateljica OŠ Kistanje, iz razgovora s kojom lako razabiremo što je stvarni problem. I za Hrvate i za Srbe.

Naime, ove godine škola u Kistanjama ima 204 učenika, lani ih je imala 218, a u zadnjih pet godina izgubili su stotinjak (!) učenika. Čak nije problem u natalitetu, nego u odseljavanju.
– Ljudi u Kistanjama se nemaju čime baviti, tu vam je pošta, par kafića i restorana, i to vam je to! Čak, koliko čujem, ljudi ne idu toliko vanka koliko idu u Zagreb! Uostalom, Kistanje vam je jedino mjesto koje nema prometnu povezanost sa županijskim središtem. Nema javne autobusne linije Kistanje – Šibenik. Ima Kistanje – Knin, ali sa Šibenikom nema. I onda djeca odlaze u srednju školu u Zadar, u drugu županiju, ako upišu smjer kojeg u Kninu nema. Tako Šibenik gubi razrede u farmaceutima i nekim strukovnim školama, a dobiva ih Zadar. A to je u situaciji kad vi svake godine gubite po jedan razred u srednjim školama itekako značajno, jer to povlači i "iks" drugih problema u zapošljavanju učitelja i profesora, a i govorimo o maloljetnoj djeci koja su cijeli tjedan izvan kuće, što je po mom mišljenju ipak prerano...