Dane Bosanac, ili Dane naš, kako ga već više od četrdeset godina zovu u Rogoznici, prvi put je glasovao u svojoj sedamdesetoj, a Rogozničani su i prvi put doznali da se njihov sugrađanin koji živi u Rogoznici četrdesetak godina preziva Šobota. Želio je Dane na birališta izići i ranije, ali nije imao državljanstvo, ni osobnu kartu, ni zdravstvenu iskaznicu, ni vozačku dozvolu, bio punih 27 godina nepostojeća osoba. Nakon glasovanja na lokalnim izborima, njegovu konačnu "vidljivost" i ostvarenje građanskih i ljudskih prava proslavili su njegovi brojni prijatelji.
– Kada sam prvi put u ruke dobio osobnu i zdravstvenu iskaznicu, potekle su mi suze. Sretan sam, ali u mom životu se zapravo malo toga promijenilo, odnos s ljudima u Rogoznici ostao je isti – kaže samozatajni Dane.
Kao nepostojeća osoba mogao je raditi samo na crno. Uglavnom su to bili teški građevinski poslovi i ribarenje. Mukotrpno je radio, kažu njegovi prijatelji, živio je mirno, dostojanstveno i pošteno i, što je najvažnije, nikada na tuđi račun. Od takvih povremenih poslova Dane nije mogao steći nikakvu trajnu imovinu: nema stana, nema kuće, nema auta... Ali ima puno prijatelja.
U policiji nisu mogli doći sebi od čuda da je čovjek živio bez osobne iskaznice punih 27 godina i nikada nije imao nikakav prekršaj ili kavgu.
Put do papira i državljanstva, kažu njegovi prijatelji, bio je mukotrpan, posebice u početku. Administracija je, ističu, bezosjećajna i neumoljiva. Pokušao je Dane doći do isprava još na početku devedesetih.
– Kada sam došao u MUP po papire, službenica me je uputila u ured za strance i to me silno pogodilo. Kada sam vidio nepregledan red, odustao sam jer me za dva sata čekala straža u vojarni Krušćice – s nelagodom govori Dane o svojoj dvadesetsedmogodišnjoj epopeji.
Očito Dane nije bio dovoljno uporan. Prijateljima je govorio da će prije umrijeti nego dobiti osobnu iskaznicu. Upravo su njegovi prijatelji protekle tri-četiri godine dokazali da se upornost isplati. Predvođeni Čedom Živkovićem čvrsto su odlučili uspješno okončati svoju humanitarnu misiju. Putovali su u Zagreb, u Bosnu, marljivo su skupljali sve dokumente, radne knjižice, potvrde da je Dane u bivšoj državi radio u Rijeci, Trilju, na Plitvicama, u brodogradilištu... Prikupili su njegov ratni put jer Dane je bio dragovoljac Domovinskog rata, tri godine proveo je na prvoj crti bojišnice i odlikovan je spomenicom koju je potpisao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Iako je bio bez zdravstvene iskaznice, dugi niz godina dobrovoljno je darivao krv.
– Zahvaljujemo ljudima u MUP-u i u Ministarstvu hrvatskih branitelja koji su nam pomogli. Posebice bih zahvalio Miru Cukrovu iz Ministarstva branitelja – Područni ured u Šibeniku, Miroslavu Kokiću iz Ureda za obranu, te gospođama Šuperba i Ercegović iz MUP-ova Ureda za strance u Šibenik. Nije zanemarivo da je imao veliku potporu svojih suboraca i mještana jer svi znaju da ga je rat zatekao u Rogoznici i da mu je u tim godinama od osobne sigurnosti bila važnija obrana Hrvatske i kućni prag njegovih prijatelja. Zahvalio bih i prijatelju Borisu Abazi koji je nesebično pomagao i vozio u Bosnu kako bismo mogli i tamo pokupili potrebnu dokumentaciju – kaže Čedo Živković.
A Boris Abaza tvrdi da je Dane Bosanac najveći Dalmatinac. Najbolje s rive lovi ciple i orade i najbolje igra briškulu i trešetu. S prijateljem Tomislavom Beškerom nalovio se dobrih bokuna. I to je ono što najviše želi: družiti se s prijateljima, loviti ribu, igrati briškulu, ali i raditi koliko mu zdravlje dopušta da bi mogao preživjeti.
– Ne želi nikakvu socijalnu pomoć, na koju sada ima pravo. Sakupio je desetak godina legalnog radnog staža i čeka svoju skromnu braniteljsku mirovinu koju ćemo na Danin način dobro proslaviti – kaže Živković.
