Božena Ćap je samohrana majka, živi i radi u Šibeniku, sama skrbi za svog 10-godišnjeg dječaka, konobarica je u kafiću na Baldekinu i živi u podstanarstvu u četvrti Meterize. Za stan plaća dvije tisuće kuna mjesečno, a u kući u Drnišu, gdje je rođena, na adresi Volarica 10, danas živi obitelj Davora Štingla, drniškog šefa katastra, koji je u taj grad došao uoči rata. Kuća Ćapovih zapaljena je nakon rata, možda baš zato da se nemaju gdje vratiti (obitelj je srpske nacionalnosti), a Štinglu je teren s ostacima kuće Ćapovih, prodan za nevjerojatnih 3.432 kune!
Nestala darovnica
Božena i danas uzaludno pokušava dokazati da je kuća pripadala njenoj obitelji i da ih je država dužna obeštetiti za njihovu nekretninu. Problem je što je u toj bici ostala sama, što je otac u Americi, majka se preudala, tetka koja je također tu živjela do rata, danas živi u Zagrebu, stric je s ocem u Americi... a kako je kuća zapaljena, u vatri je nestalo i ono dokumenata što su imali i kojima su mogli dokazivati da je to njihov krov nad glavom koji im je dao Grad, odnosno bivša općina Drniš.
Zemljište je općina darovnicom dodijelila Boženinom djedu Boži, a kuću im je izgradilo djedovo poduzeće. Međutim, darovnica koju su imali otišla je u prah i pepeo zajedno s kućom, a zanimljivo je da joj danas nema traga ni u zemljišnim knjigama, ni u katastru Grada Drniša. Boženi je taj detalj indikativan, jer, napominje, novi vlasnik kuće je baš drniški šef katastra u kojem je zaposlena i njegova supruga.
- Svi su imali pravo na obnovu, država se pobrinula za sve čije su kuće stradale u ratu ili bile protupravno useljene, samo, izgleda, ja ne mogu ostvariti pravo na svoj krov - žali se Božena i objašnjava svoju zamršenu obiteljsko-stambenu situaciju.
Rođena je u veljači 1990., dakle, pred sam rat. Nakon Oluje i oslobođenja Drniša, imala je samo pet godina, a cijela njezina obitelj u međuvremenu se rasula kojekuda...
- Prije rata, svi smo živjeli u toj kući: moji roditelji i ja, baba i dida, stric i teta. Kad je počeo rat, otac je otišao u Njemačku, a poslije u Ameriku, gdje živi i danas. Roditelji su živjeli u izvanbračnoj zajednici, pa kad je otac otišao vani, više se nije ni vraćao... Majka i ja smo otišle na selo, u Goriš kod babe i dide. A kad je postalo opasno i u Gorišu, izmjestile smo se s ostalim prognanicima u Solaris. U kući, u Drnišu, ostala je baba po ocu, koja je umrla za vrijeme rata, 1992., a dida je preminuo još ranije. Majka i ja smo ostale do Oluje u Solarisu, a poslije smo se vratile u Goriš. Godinu dana poslije Oluje, teti su poznanici javili da nam je kuća u Drnišu zapaljena, baš na sv. Roka 1996., zajedno sa svim dokumentima, sa svim stvarima Ćapovih, njihovim obiteljskim albumima... Da bi 1999. bila dodijeljena šefu katastra Štinlgu.
Pismo Predsjednici
Teta odlučuje odmah nakon toga angažirati odvjetnika i pokreće postupak za povrat kuće - priča Božena.
- Baka je, nakon didine smrti, htjela kuću uknjižiti na sebe, imala je darovni list, ali, kako to obično biva, ljudi misle ima vremena, a poslije se sve zakomplicira. Došao je rat, kuća je zapaljena, u njoj i darovnica, a u katastarskim knjigama ta stranica je istrgnuta, tvrdi Božena, tako da nema nikakvog traga da smo ikad u toj kući živjeli. Ali, u Drnišu nema onog tko ne zna da je to bila naša kuća...
- S vremenom, teta je izgubila interes za kuću u Drnišu, živi u Zagrebu gdje je stambeno zbrinuta, i potpisla je izjavu kojom se odriče svih svojih nasljednih prava na drnišku kuću u moju korist, a učinili su to i ostali članovi obitelji Ali, što mi to vrijedi! - kaže Božena- ovo je prava borba s vjetrenjačama.
Obraćala se i predsjednici Republike, Kolindi Grabar Kitarović, iz čijeg je Ureda njeno pismo proslijeđeno DORH-u Knin. A oni je, uvjerava nas, zavlače već nekoliko godina. Saslušani su svjedoci, uzete njihove izjave, i nesporno je utvrđeno da su Ćapovi živjeli do rata u toj kući, i kako veli Božena, to svi Drnišani jako dobro znaju i nitko to i ne osporava. Uostalom, kaže - ja sam do 2008. bila prijavljena na toj adresi, svoju prvu osobnu iskaznicu sa 17 godina sam dobila upravo na adresu Volarica 10 (danas je to broj 25), Drniš. Teta je prilikom davanja iskaza DORH-u u Zagrebu, priložila i naše fotografije gdje se vidi da smo u toj kući svi mi živjeli.
Od Općinskog državnog odvjetništva u Kninu je tražila više puta da joj izdaju službeno rješenje u vezi s potraživanjem prava na povrat kuće, kako bi mogla dalje postupati. Tek nedavno, dobila je od državnog odjetnika Ivana Jukića odgovor koji nema snagu službenog rješenja, a u kojem, ogorčeno će, čak kaže kako u toj kući nitko nije živio!
- Pa otkud mi onda osobna iskaznica na tu adresu?! Kontaktirala sam i novog vlasnika kuće, i on mi je rekao da slobodno tužim Grad Drniš, da on s tim nema ništa. A živi u mojoj kući! Zar taj čovjek nije bio u sukobu interesa? Pa on je šef katastra, gdje mu radi i supruga? U Drniš su došli iz Čakovca i Grad ih je brzo i jeftino zbrinuo. Grad mu je kuću prodao 1999. za tek nešto više od tri tisuće kuna. Možete li to vjerovati?! Moja baka je tek 2000. prijavljena kao umrla, iako je preminula još u ratu, 1992... No, novi se vlasnik uknjižio na našu kuću tek nakon što sam se ja odjavila iz Drniša. Dakle, ni sam nije bio siguran da ima pravo na taj objekt... Danas on sa svojim sinom živi u mojoj kući, a ja sa svojim plaćam podstanarstvo! - rezignirano će Božena.
Nitko se iza rata nije javljao...
Božena je bitku nastavila sama. Ne želi odustati, a često joj se čini da je njezina borba uzaludna. Svi sve znaju, a svi se prave ludi, kaže razočarano. I zapravo je tako.
Bivši drniški gradonačelnik, Ante Matić, koji je bio na čelu Grada kad je kuća prodana šefu katastra, sjeća se obitelji Ćap, i potvrđuje nam kako je nesporno da su oni živjeli u toj kući. Točno je, kaže, da im je Grad darovao gradsku nekretninu na periferiji i da su imali pravo na obnovu kao i svi ostali. Ali, obitelj nije ostala na okupu niti se javljala za obnovu, a Božena je bila premala da bi sama mogla bilo što učiniti neposredno nakon rata. Punoljetna je postala tek 2008. Tada je još teta vodila postupak.
- Policija me je ispitivala u vezi s tim slučajem i ja sam rekao što sam znao. Ali, što da vam kažem. Bila su to takva vremena. Bila je to pravoslavna obitelj koja je u ratu otišla i više se nitko od njih nije javljao. Nisu podnijeli zahtjev za povrat imovine na vrijeme, mislilo se da se neće više vraćati, pogotovo što je Boženin otac otišao u Ameriku, a majka se preudala. Nekretninu, kojoj je i dalje vlasnik bio Grad, prodali smo šefu katastra po poticajnoj cijeni. To nije bilo ništa neobično u to vrijeme, cilj je bio ljude motivirati da dođu u Drniš. U mome gradonačelničkom mandatu prodavali smo terene na Gradini po 1,5 DEM kvadrat. Tako je to bilo. Znam da nije puno, ali ne mogu sad, nakon toliko godina reći je li to bila privilegirana cijena za nekog tko je Gradu trebao - govori danas umirovljeni bivši gradonačelnik Matić. Žao mu je Božene, pa veli: - Neka traži povrat. Ako mene budu pitali, ja ću reći da ima pravo, ali to je bilo takvo vrijeme...
I šator je skuplji!
I njegov kolega, aktualni drniški gradonačelnik Josip Begonja, makar u tu priču nije bio involviran, na neki način suosjeća s Boženom Ćap. Ne poriče njezino pravo, obitelji se sjeća, žao mu je što je sve to tako i vjeruje da ona još može sudskim putem ostvariti svoje pravo. Bilo bi pošteno, kaže, mada DORH nije našao elemenata kaznenog djela u provedenom postupku prodaje nekretnine...
- Tu je ključno pitanje je li procijenjena vrijednost nekretnine bila tržišna, i tko je napravio tu procjenu. Kad je DORH zatražio očitovanje Grada, postavio sam pitanje je li obitelj tražila pravo na obnovu.Svu dokumentaciju koju smo imali u arhivi Grada, proslijedili smo DORH-u, i tek prije 20-ak dana sve se vratilo natrag bez ikakvog popratnog nalaza iz DORH-a - kazat će Begonja.
Rado bi pomogao Boženi, ali Grad nema stambenih jedinica u svom vlasništvu, pa ne može nikog stambeno zbrinjavati ni za kadrovske ni za socijalne potrebe. Još je, kaže, gradonačelnik Ante Dželalija (danas pokojni, op.a.) nekoliko stambenih objekata prenio na Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, i sada oni raspolažu s tim nekretninama. Nažalost, kazao nam je Begonja, nekim ljudima je obnovljena kuća na selu, ali oni više neće na selo, pa su uselili u prazne "srpske" kuće ili stanove. Ima tu svega... A činjenica je, reći će nam gardonačelnik, da je sporna kuća prodana u ono doba za iznos tadašnje prosječne plaće, a danas za taj novac ni šator ne bi mogli kupiti!
Potkraj svibnja ove godine, nakon dugog čekanja, iz ODO Knin Boženi je konačno stigao odgovor, vjerojatno potaknut zahtjevom iz Ureda predsjednice. Općinski državni odvjetnik u Kninu Ivan Jukić očitovao se na Boženine podneske iz veljače i ožujka 2018. u kojima ona iznosi sumnje u nepravilnosti u postupanju odgovornih osoba Grada Drniša prlikom prodaje nekretnine, kao i djelatnika katastra u Drnišu, navodeći da je nekretnina bila u vlasništvu njezinog pokojnog djeda Božidara Ćapa koji se nikad nije stigao uknjižiti na nju kao vlasnik. Prerano je umro, a i tko je znao da će rat...
'Nema elemenata kaznenog djela'
Na sve Boženine navode, ODO Knin konstatira da nisu utvrđene činjenice i okolnosti koje bi ukazivale na počinjenje "nekog od kaznenih djela koje se progone po službenoj dužnosti". Nedvojbeno je utvrđeno, navodi državni odvjetnik, da je u vrijeme objave javnog natječaja 1. lipnja 1999. za prodaju nekretnine pod spomenutom katastarskom oznakom, Grad Drniš bio vlasnik nekretnine i to još od 13. srpnja 1963., nacionalizirane rješenjem tadašnjeg Narodnog odbora Općine Drniš, čiji je Grad pravni slijednik. Grad Drniš je zemljišno-knjižni vlasnik i kao takav je raspisao natječaj za prodaju neizgrađenog građevinskog zemljišta za šest čestica, među kojima je bila i predmetna čestica, površine 286 kvadratnih metara, koja je imala najveću početnu cijenu od 12 kuna, nakon čega je po provedenoj proceduri s kupcem sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnine po cjeni od ukupno 3432 kune. Policijskim izvidima u drniškom Odjelu za katastar nekretnina nije utvrđeno nikakvo nezakonito postupanje djelatnika katastra, niti da bi netko iz katastra iz javnih isprava istrgnuo ili uklonio određene isprave ili dokumentaciju koja bi dokazivala da su posjednici navedene čestice bili Boženini prednici. A iz pismenog očitovanja Grada proizlazi da se obitelj Ćap nikad nije nalazila u evidenciji nositelja stanarskih prava koja su se vodila u Gradu Drnišu, te da za navedenu česticu nikada nitko nije podnio zahtjev za eventualni otkup, za najam stana ili za obnovu u ratu oštećenog objekta. Prema tome, ODO Knin zaključuje da - nema osnova za daljnje postupanje.
Božena često ide u Drniš, i svaki put se zaustavi pred kućom na Volarici, i netremice gleda u njezine prozore. Iza kojih redovito netko samo navuče zavjese, valjda da ne gleda Boženu...
Novi vlasnik Davor Štingl Kuću nisam dobio, kupio sam je i gradio iznova!
Kuću nisam dobio, kupio sam je na natječaju koji je Grad raspisao kao vlasnik nekretnine, i tako se mogao javiti bilo tko. Ne vidim nikakvog moga sukoba interesa. A kuću sam gradio iznova, od temelja. Zatekao sam zidine, ruševinu koju sam uklonio, jer je to bila tako loša gradnja da kad je bager povukao jedan ugao, tri zida su pala. Zidovi su bili građeni od pijeska u kojemu je još bila zemlja. Teren se u zemljišnim knjigama vodio na Grad i tako mi je prodan. Nitko se poslije rata nije javljao niti tražio povrat objekta. A darovnica? Čujte, imam i ja građevinsku dozvolu, ali fasadu nisam napravio jer nemam novaca. Tako i oni. Što znači darovnica ako je drže u džepu, ako se nisu uknjižili na nekretninu? Imali su vremena iza rata riješiti pitanje vlasništva, a što nisu, zar sam ja za to kriv? - kazat će Davor Štingl, novi vlasnik nekretnine u drniškoj Volarici.
