Svašta se u šibenskim dućanima može naći, svakog blaga Božjeg, sa svih strana svita – ima i ananasa iz Tajlanda, Filipina i Brazila, ima piva iz Bavarske i Belgije, ima u "Lidla" svaku nedilju nečiji – tjedan, francuski, grčki, talijanski, čak i turski, a originalnih baklava s Bospora, u svim mogućim bojama i dezenima, ima odnedavno kupiti čak i na kantunu šibenske katedrale, UNESCO-ova spomenika, gdje je otvoren delikates shop Serenada. Ali to, za razliku od turskog čadora na Svetom Ivanu, koji je uzburkao duhove, nije primijetio niti problematizirao nitko od dežurnih higijeničara, što je i logično. Nikakvih izbora nije na vidiku, a Zeko i Cincin, koji jedini imaju kapaciteta zagorčati život i dugo toplo ljeto šibenskom gradonačelniku Željku Buriću, sudjeluju s njim u gradskoj vlasti, zabavljeni su nadgledanjem "Vodovoda" i projekta "Batižele". Za koje mi pojedini čitatelji protestiraju da se tako ne zovu i da se nikad nisu zvali – nego Batiđele. Pa da i to napomenem odgovornima, što evo i činim. – Oni će tebe poslušat – vele mi. Na sve drugo u Crnici i oko Crnice, TEF-a i bivše tvornice, očito nemaju nekih većih primjedbi.
Bitniji naziv no sadržaj
Šibenčani, tradicionalno, veću pažnju pridaju nazivu nego sadržaju, pa tako recimo vjerojatno i ne obraćaju pažnju na sitna slova na pakiranju smrznutih dagnji od 180 grama, koje prodaje jedan naš trgovački lanac. Da pogledaju, vjerojatno bi vidjeli da je proizvođač Sgattoni Surgelatti s.r.l., Viaa G. Matteotti 8, 63075 Acquaviva Picena, Italija. Zemlja podrijetla – Italija. Ali zemlja podrijetla glavnog sastojka – Čile. Dakle, pidoće su iz Čilea, a iz Italije su samo najlon i karton. I firma od koje smo je uvezli. A što je naše, hrvatsko i šibensko? Ništa, samo kune i kupac. I sve bi to bilo divno, bajno i krasno, da je riječ o nečem egzotičnom, o nečem što kod nas ne raste ili ne živi, odnosno ne uspijeva, ali ići prodavati pidoće u Šibeniku, to je pothvat koji na prvu nalikuje onom kome bi napamet palo da Eskimima ide prodavati frižider. Ali, vraga!
Svega ima u našim dućanima, osim jednoga – nema smrznutih niti ikakvih drugih pidoća iz Šibenika. Grada koji se diči da ih je izmislio, i da je njegov zaljev i kanal mjesto na kojem rastu najbrže i najbolje na svitu. Mi već godinama, da ne kažem desetljećima, pričamo o uzgajalištima, dodjeljujemo koncesije za njihov uzgoj leva-leva, to su radila županijska poglavarstva dok su još postojala, stalno. Neki su se i bunili protiv toga, kao na primjer prvi šibenski gradonačelnik Šupuk, koji je vikao – Neću bojlere u najlipšem kanalu na svitu! – ljuteći se na izgled pergolara. Pričalo se o tom otpremno-purifikacijskom centru u uvali Svetog Petra u Mandalini kao o ukazanju Gospe u Međugorju, neki su vjerovali da će ga bit sutra, neki da neće nikada, treći ga evo najavljuju i sada, nakon što je HDZ sišao s vlasti nakon trideset godina. Pričalo se kako će za njegovu izgradnju, koju školjkari čekaju kao zapeta puška, novce dati EU. Ali, prođoše od toga godine i desetljeća, obnovili smo EU novcima sve šibenske tvrđave, izgradili podzemnu garažu 13 metara ispod Poljane, zakopali stotine milijuna kuna europskih novaca u cijevi za vodovod i odvodnju ispod zemlje, ali od purifikacijskog centra, majci – ništa. Niti od pidoće u šibenskim dućanima. Ona se u Krešimirovu gradu mogla kušati i vidjeti – plači voljena zemljo – jedanput godišnje, kao i suze svetog Lovre. S tom razlikom što suze sveca mučenika padaju s neba početkom kolovoza, a manifestacija "Pidoća i Debit se vole" početkom lipnja, u organizaciji turističkih zajednica Grada i Županije.
Čudo neviđeno
Zato je vijest da je na Šibenskom mostu – konačno – otvorena kušaonica školjaka i vina Oyster 22 – u kojem se može – konačno – pojesti porcija kamenica ili pidoća, iz uzgajališta koje je samo koji metar niže i popiti uz to dec Debita, ili čašu pjenušca iz domaćih vinograda, Vinoploda i Testamenta, uz raskošni pogled na najlipši grad na svitu, a da se za to ne mora dignuti kredit, i da se k tome još uz to i ponijeti koja kamenica kući, za bagatelnih 12 kuna po komadu, ili mrežica pidoća za 25 kuna kilogram, i da sve to radi cijelog dana i svakog dana od 10 sati ujutro do deset sati navečer... mala i beznačajna vijest za ostatak svijeta, ali za Šibenik, to je – čudo neviđeno. Ostaje nam tek vidjeti koliko će trajati, i hoće li biti duga vijeka!