Šibenčani se u kinu nadali ispravljanju nepravde, a dobili kolosalni nesporazum i poneku fusnotu

Znate li onu frazu kako povijest pišu pobjednici? E, pa Šibenčani su se mogli uvjeriti u njezinu istinitost nakon premijere filma ‘Dražen‘, u Cinestaru. Htjeli mi to priznati ili ne, ali Šibenik, Šibenka, a s njom i mi Šibenčani bili smo, objektivno, teški gubitnici. Izgubili smo, za zelenim stolom, košarkašku titulu prvaka Jugoslavije – to je bilo kao u snu, trajalo je samo jednu noć – pa smo nakon toga ostali i bez Dražena, otela nam ga je Cibona, prvi put, a deset godina nakon toga ostali smo bez njega i definitivno, njegovom smrću u tragičnom udesu u prometnoj nesreći kod Denkendorfa, u Njemačkoj, 7. lipnja 1993. godine.

Stariji se vjerojatno sjećaju gdje su bili tog dana kad je umro Tito, a mi – nešto mlađi – sjećamo se gdje smo bili toga dana kada je stigla vijest da je poginuo Dražen.

Bio sam u Dragišićima, u Hrvatskoj vojsci – sjećam se da smo svi skupa, slušajući u nevjerici vijesti preko radija koji je radio na široku bateriju oblijepljenu izolir trakom, jer u napuštenom i razrušenom selu na prvoj liniji nije bilo struje – plakali kao mala djeca.

Ridali smo, u nevjerici, svi skupa kao da smo izgubili najrođenijeg, iako smo i sami svakodnevno gledali smrti u oči. Ona tih dana nije bila ništa neočekivano.

Ali, Dražen, da bi on mogao poginuti, to nas je zaprepastilo, ostavilo u nevjerici, šokiralo. Bio je to strašan, neočekivan, udarac, golemi gubitak. On je bio naš, jedan od nas, čovjek koji je između milijuna koji su mu se nudili i Jugoslavije koja je bila i sportska, i diplomatska, i vojna velesila, izabrao tada malu i još nepriznatu Hrvatsku.

Ako smo mi i morali biti u rovu, on nije – mogao je birati, izabrao je nas. A to se ne zaboravlja! Kako god je Zvonimir Boban ušao u povijest skokom na policajca u Maksimiru, tako je i Dražen ušao u povijest s hrvatskom zastavom koju je 1990. godine ‘podigao‘ nakon što ju je Divac ‘zgazio‘.

To je ušlo u legendu i pretvorilo se u mit – što je stvarno bilo to se tek danas može raspetljavati. Početkom devedestih svijet je bio jednostavan – postojali smo samo mi s ove i oni s druge strane. Dražen je bio s ove naše strane. I svi su njegovi su uspjesi bili i naši uspjesi. Kada je on pobjeđivao, i mi smo pobjeđivali, Hrvatska je pobjeđivala. Kako je on prkosio Jordanu i ‘Dream teamu‘, tako smo se i mi osjećali tih ratnih godina – kao da svojim otporom prkosimo većima i jačima od sebe, a mi smo Šibenčani bili posebno ponosni, jer smo se zbog rujna 1991. osjećali kao dvostruki pobjednici – i zbog Dražena, koji je bio naš, ali i rujna 1991. koja je bila prva hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu.

No, Draženova smrt bila je i bolni trenutak otrežnjenja, koji je došao točno deset godina nakon 1983. S Draženovom smrću nestala je i pritajena nada kako će se on jednog dana, makar i na kraju karijere, vratiti na Baldekin i ponovno zapaliti vatru koja će Šibenik učiniti velikim – ‘great again‘.

A tko bi ovo mogao snimiti? - Protestni skup Šibenčana ispred gradske lože 1983. nakon otete titule

Te su Šibenkine 80-te bile najbolje šibenske godine, isto kao što su Draženove godine u Ciboni bile pet najboljih godina u zagrebačkoj povijesti! Cibona je s Draženom vladala ne samo jugoslavenskom, nego i europskom košarkom. Onog momenta kada je Dražen otišao u Real, uslijedio je pad, a počeo uspon još jednog velikog košarkaškog diva, splitske Jugoplastike.

Zato su Šibenčani svjetsku premijeru filma ‘Dražen‘ – i to baš u Šibeniku - doživjeli, makar i podsvjesno, kao veliko ispravljanje nepravde, kao Draženov konačan povratak kući – ‘It‘s coming home‘ – a doživjeli još jedno ‘poniženje‘. Ili bolje reći – kolosalni nesporazum.

Jer, ta naša mitska 1983., taj grandiozni finale s Bosnom, slobodna bacanja, oteta titula, sudac Ilija Matijević i Vasil Tupurkovski, to su u filmu Danila Šerbedžije bile samo fusnote. Što je, ruku na srce, i logično.

U Šerbedžijinom filmu nisu puno bolje prošle ni njegove zagrebačke, pa čak ni madridske godine, jer je ovo ipak film koji je rađen za - ako ne za svjetsko, a ono barem regionalno - tržište, pa su u njemu najviše prostora dobile Draženova ljubavna priča – isto kao i u filmu ‘Toma‘ ljubav Tome i Silvane - te njegove američke godine.

Jer, američko tržište ima 300 a hrvatsko tri milijuna potencijalnih gledatelja. A to što mi mislimo da bi film o Draženu, trebao istodobno biti najviše film o Šibeniku i Šibenčanima, to je naš problem. I ne trebamo se zavaravati da će netko drugi, umjesto nas samih, napraviti film o tome. ‘Naš mali‘ je u tom smislu bio dobar početak!