Ovo nije priča u slavi rata i ratnih heroja. Ovo je ratna antipriča. Negacija ratne priče. Sve što smo slavili kao pobjedu, kao trijumf zajedništva i kolektivne obrane grada, kao ratni podvig koji je promijenio tijek rata, možda i povijesti, a Šibenik etablirao kao grad-heroj, legendu pred kojom svi stoje s dubokim poštovanjem, sve to sada dovode u pitanje upravo oni koji su stranice šibenske ratne slave ispisivali. Oni koji su nekoć zajedno ratovali, danas se povlače po sudu, kompromitiraju jedan drugoga, šibenski ratni podvig i sam Šibenik. Može li biti većeg paradoksa!
Akcija oslobađanja Drniša
Od prije godinu i pol dana dva bitna sudionika Bitke za Šibenik 1991., poznatije kao 'rujanski rat', tadašnji načelnik policije Nikola Vukošić, ključna figura obrane grada, i pukovnik Neven Berović, tadašnji član Zapovjedništva 113. Šibenske brigade, ušli su u nevjerojatan i ponajviše besmislen sukob oko 'istine' o jednoj propaloj akciji iz rujna 1991. i odgovornosti onih koji su je planirali i poveli. Sukob ih je doveo do suda. Gdje se sada svaki bori za svoju 'istinu' osporavajući onaj drugi pogled na nju, ali, nažalost, negirajući i ukupan ratni doprinos jedan drugome. Od nekadašnjih suradnika i suboraca, koji proteklih gotovo 30 godina nikad nisu imali ni nesporazuma a kamoli ozbiljnijeg konflikta, pretvorili su se u ljute neprijatelje koji se trude na najbizarniji način diskreditirati, proglašavajući jedan drugog izdajnikom, koji je u ratu radio tko zna za koga… Prijatelji iz rata prometnuli su se u neprijatelje u miru. A sve zbog različitog interpretiranja jedne propale akcije od prije 29 godina!
Radi se o akciji za oslobađanje Drniša, u koju se krenulo 29. rujna 1991., a za koju je i danas, sudeći po onomu što smo mogli čuti na sudskom ročištu ovih dana, sporno tko je, kako, s kojim ljudskim resursima i pod čijom komandom organizirao i poveo.
Tko zna bi li ikad ta priča i bila otvorena da se 2018. nije u vojno-policijskim krugovima odlučilo objaviti feljton o šibenskom rujanskom ratu i tim povodom sazvalo konferenciju za novinare, na kojoj je netko od kolega novinara sasvim nevino, iz puke znatiželje, upitao što je to bilo s akcijom za povratak Drniša, rujna 1991., pod hrvatsku vlast. Berović je tada izjavio da je za tu akciju odgovorna policija koja je i organizirala i vodila, protivno volji Zapovjedništva 113. brigade, jer je na snazi bilo primirje, pa je zapovjednik brigade Mate Viduka već započetu akciju obustavio, pribojavajući se krajinske odmazde i raketiranja Šibenika. I to je bio okidač.
Policija je odgovornost prebacivala na vojsku, vojska na policiju, jer riječ je o akciji u kojoj je poginulo petoro ljudi, nekoliko ih je bilo ranjeno, a nekoliko zarobljeno. Vojska 'pere ruke' od sporne operacije, policija, pak, tvrdi da su njezini ljudi, koji su trebali biti samo ispomoć vojsci, ostavljeni na milost i nemilost, da im je uskraćena vojna potpora i u ljudima i u oružju.
'Izdaje' i 'izdajnici'...
Nije naše da arbitriramo u tome tko ovdje govori istinu, a u ovoj antipriči to i nije najvažnije. Najvažnije je da se zbog jedne tragične ratne epizode od prije 29 godina pokušava dovesti u pitanje i druge povijesne, ratne događaje i njihove ključne aktere. Revidirati ratne uloge pojedinaca, pa čak i problematizirati strane na kojima su bili u ratu. Ukratko, na akciji Drniš zakotrljale su se tužbe koje su se sasvim otele kontroli…
Bitka za Šibenik počela je 16. rujna i trajala je do 23. rujna kada je Šibenik obranjen i time spriječeno odsijecanje srednje i južne Dalmacije od ostatka Hrvatske. Drniš je, međutim, pao u ruke neprijatelja (pobunjenih srpskih snaga i JNA). Drnišani su grad počeli napuštati već 16. rujna kada je krenuo bjesomučni napad na Šibenik s kopna, s mora i iz zraka. U strahu za svoje obitelji, drniški borci izvlačili su iz ugroženog grada svoje obitelji na sigurno, računajući da će se, dočim se kanonada smiri, vratiti kućama. Ali, malo pomalo grad je ispražnjen, a kad su 'krajinske' snage vidjele da u Drnišu nema nikog, naprosto su ušetale u grad i zauzele ga. Kako danas kažu hrvatski vojnici, bio je to potpuno isti model po kojem je u Oluji pala i cijela 'Krajina'…
Drnišani se nisu lako mirili s padom njihovog grada, i kad su shvatili da se ni pobunjeni Srbi i JNA nisu utaborili u gradu, brojni drniški borci smatrali su da bi trebalo organizirati akciju za oslobađanje i povratak Drniša pod hrvatsku vlast. Akcija je naposljetku organizirana, policija je za nju ustupila svojih 50, 60 ljudi, kako je kazao Vukošić na sudskom ročištu, i to je sve što je policija imala s tom, kako tvrdi, vojnom operacijom. Međutim, zapovjednik 113. brigade Viduka obustavlja akciju, a da, navodno, o tome nije obavijestio ljude na terenu a ni vodstvo policije. Posljedice su tragične: četiri poginula policajca, jedan vojnik, nekoliko ranjenih i pet, šest zarobljenih.
30 godina šutnje
O toj se akciji nije govorilo gotovo 30 godina, jer, kako sada na sudu tvrdi Vukošić, nije se htjela stvarati zla krv između vojske i policije, s obzirom da je ionako od početka agresije na Hrvatsku stalno postojao određeni animozitet među njima. Možda bi tako i ostalo, da Berović nije, u jednom intervjuu, na pitanje novinara o spornoj akciji oslobađanja Drniša, za tragičan ishod operacije optužio policiju i dolio ulje na vatru izjavom kako on zna za koga su oni radili… I to je bilo dovoljno da krenu tužbe. Protiv pukovnika HV-a Nevena Berovića tužbu je podigao bivši načelnik policije Nikola Vukošić, zbog klevete, povrede ugleda i časti, nanošenja štete u gospodarskom poslovanju…
Nikola Vukošić je imenovan načelnikom Policijske uprave Šibenik 24. listopada 1990. i imao je težak zadatak kadrovski popuniti i ojačati devastiranu policiju koju su uglavnom napustili policajci srpske nacionalnosti. Na početku rata, policija je zapravo bila jedina snaga koja se mogla suprotstaviti neprijatelju jer vojska još nije bila ustrojena ni ekipirana. Vukošić je svojim djelovanjem s jedne strane imponirao, osobito zbog neustrašivosti u pregovorima sa zloglanim zapovjednikom Kninskog 9. korpusa JNA, Ratkom Mladićem kojeg je lako izbacivao iz ravnoteže i nije se dao zastrašiti njegovim prijetnjama.
S druge strane, postavljanje Nikole Vukošića za načelnika šibenske policije izazvalo je brojne kontroverze, pa i otpore u lokalnom HDZ-u, koji ga je na svaki način pokušao kompromitirati, sumnjajući u njegovo hrvatsko porijeklo, proglašavajući ga KOS-ovcem, četnikom, u čemu se išlo tako daleko da je čak i posebna delegacija HDZ-a otišla u njegovo rodno mjesto u Lici provjeriti na mjesnom groblju je li nadgrobna ploča njegove obitelji ispisana čirilićnim pismom.
Otrovni metak
I kad je Berović 'ispalio' taj otrovni metak kojim cilja u Vukošićeve nalogodavce, navodno s druge strane barikade, njemu se, kako je kazao na sudu, doslovce smrklo.
-To me podsjetilo na one napade koje je 1991. vodio KOS na mene i moj integritet. Moj otac je plakao kao dijete zbog tih optužbi, stalnih sumnjičenja, etiketa kojim su me kitili i zbog toga me sve ovo tako pogodilo. U Šibeniku i danas pola ljudi vjeruje da sam Srbin, a čak su i oni u KOS-u to mislili. I kad je Berović rekao da on ima dokaze za koga sam ja radio, pukao mi je film, tužio sam ga i rekao: E, pa evo ti prilike i sad dokaži!
Naravno, ni Vukošić nije ostao dužan Beroviću. Udario je na njega istim oružjem, diskreditirajući ga kao navodnog dezertera koji je na početku rujanskog rata, po zadatku Zapovjendištva ZNG-a otišao na Jadriju gdje je trebao odnijeti oružje i ljude rasporediti duž Šibenskog kanala, ali on to, navodno, nije učinio nego se tamo presvukao u civilnu odjeću, družio se s JNA pukovnikom zrakoplovstva Šibenčaninom Antom Trlajom i lutao tri dana Jadrijom i Srimom, dok ga jedan hrvatski gardist nije našao u šahtu i odveo u štab u Vodice i predao zapovjedniku Buvi. A kako ga je ovaj poznavao, pustio ga je. Sve te dane, tvrdi Vukošić, on se nije javio u Zapovjedništvo u Šibeniku, pa su ga oni vodili kao nestalog…
Mirno rješenje
No, kada bi sve to i bilo tako, što Berović odlučno demantira, u najmanju bi ruku bilo čudno da su ga u Zapovjedništvu gdje je ostao do kraja rata, primili kao da ništa nije ni bilo, a iz rata je izašao s činom pukovnika.
Zašto su gotovo 30 godina oba aktera ove ružne priče šutjela o onome što danas tvrdo i beskompromisno pokušavaju dokazati na sudu, diskvalificirajući jedan drugoga kao hrvatske patriote, kao borce za hrvatsku slobodu i kao ljude? Ako ima imalo istine u njihovim tvrdnjama, njihova je obaveza bila davnih godina tu istinu istjerati do kraja. Danas ove priče, post festum rata, pa i nakon toliko godina poraća, tijekom kojih su održavali međusobno dobre odnose, nema nikakve težine. Izaziva samo nelagodu i sram...
I treba je što prije okončati. Da ne troši vrijeme sucu, da dva zakrvljena protivnika ne sramote jedan drugoga, Domovinski rat i svoj grad. Oba, kad ih pojedinačno pitate, tvrde da su bili za mirno rješavanje spora, ali onaj drugi je to odbio i ustrajao na svojim opskurnim optužbama. Ako doista kod oba ima i najmanje dobre volje da se ova groteska, tako svojstvena našim ljudima, riješi bez sudskog arbitriranja, to treba učiniti što prije. Dok se šteta još dade sanirati.
'Nije jedan, već su pala oba, Hrvatska se Šibenikom diči' kaže pjesma u slavu šibenskog ratnog podviga. Ali,što je ostalo od tog čuvenog stiha? Ni Šibenik se više Šibenikom ne dići, danas se bitni sudionici rata vuku po sudovima i tužakaju, međusobno optužuju, etiketiraju i diskreditiraju. Je li moguće da je ljudsko prokletstvo jače od razuma, i da je moćnija sposobnost razaranja od umijeća njegovanja i čuvanja uspomene na događaje i žrtve rata?
Drugi svjetski rat je dugo odolijevao porivu da se žrtve i heroji bešćutno i sramno bace pod noge kojekakvih bijednika i revizionista, politikanata i probisvijeta. Domovinski, kako vidimo puno brže stradava. Može li se tome stati na kraj prije negoli bude prekasno? Naravno, može. Jedini je preduvjet za to da razum pobijedi destrukciju i nesnošljivost. A kako vidimo, nesnošljivost se u hrvatskom društvu širi poput katastrofalnog požara čije opekotine svi osjećamo.
Što osim bijednog poraza čovječnosti na tom zgarištu može ostati?