Nitko nema pojma, pa ni bolničko Povjerenstvo, kako je moguće da Loressante Miškov (19) umre, a samo su mu operirali krajnike. Njegov djed svjedoči da mladić nije bio priključen ni na monitoring

Hoće li Opća bolnica Šibenik snositi ikakvu odgovornost povodom nedavne i iznenadne smrti Loressantea Miškova (19), koji je u bolničkoj sobi, poslije operacije krajnika, preminuo pod još nerazjašnjenim okolnostima?

Na to pitanje svih pitanja za obitelj Miškov nitko za sada nema odgovora. Kako neslužbeno doznajemo, prema onome što je zaključilo Povjerenstvo za unutarnji nadzor OB-a Šibenik, medicinsko osoblje koje se brinulo o predoperativnom, operativnom i postoperativnom zdravlju pacijenta nije počinilo stručni propust u njegovu liječenju na Odjelu ORL-a i Odjelu anestezije, reanimacije i intenzivnog liječenja koji bi doveo do smrtnog ishoda kod pacijenta.

Reklo bi se, očekivan odgovor. Naime, u Lijepoj našoj još se nije dogodilo da neka medicinska ustanova u kojoj se zbio ovakav ili sličan neželjen događaj prizna i kaže da su pogriješili.

Po svemu sudeći, ako obitelj Miškov bude htjela pravdu za svoga sina, morat će sudskim putem tražiti istinu i razloge smrti mladića, koji je eto preminuo "na pravdi Boga".

Sastali se četiri puta

Kao neslužbeni uzrok smrti navodi se edem pluća (voda u plućima). Međutim, nitko ne kaže zbog čega je došlo do edema i je li se mogao izbjeći. Tek se zna da je operativni zahvat krajnika obavio liječnik ORL specijalist-kirurg koji iza sebe ima stotine takvih zahvata i koji nikada prije nije imao sličnih nepoželjnih iskustava.

Povjerenstvo za unutarnji nadzor OB-a Šibenik sastajalo se četiri puta i analiziralo svu pacijentovu dokumentaciju i sva očitovanja liječnika i medicinskih sestara koji su sudjelovali u liječenju i zbrinjavanju mladića. Istini za volju, uočili su određene propuste u vođenju medicinske dokumentacije jednodnevne kirurgije ORL-a zbog čega nemaju jasno dokumentirane informacije o svemu što se događalo otkad je pacijent, nakon zahvata, prebačen u bolesničku sobu, pa sve do trenutka kada ga je medicinska sestra pronašla u sobi kako ne diše.

Prema iskazu sestara na čijem je odjelu Loressante ležao nakon operacije, one su ga obilazile nekoliko puta i pratile stanje. Nisu primijetile odstupanja koja bi upućivala na pogoršanje njegova zdravstvenog stanja. Kako su same navele u iskazu, radile su sve što inače rade u zbrinjavanju takvog pacijenta.

Pri kraju dopisa, koji je potpisala bolnička ravnateljica dr. Sanja Jakelić, zaključuje se da Povjerenstvo ne zna što je dovelo do ovakvog ishoda, odnosno da to ostaje otvoreno pitanje, te da oni ne mogu dati decidiran i siguran odgovor.

Na kraju se predlaže izrada postupnika postoperativnog praćenja pacijenata u jednodnevnoj kirurgiji ORL-a, u suradnji voditelja ORL-a i Anestezije, reanimacije i intenzivnog liječenja kako bi ubuduće dokumentacija bila jasnija i transparentnija.

Ti budući postupnici zaista su mala utjeha obitelji Miškov, čiji je sin i unuk preminuo u šibenskoj bolnici, a da nitko ne zna zašto.

Praćenje vitalnih funkcija

Međutim, u ovoj tužnoj priči najviše bode oči činjenica – o čemu smo već pisali – da Loressante Miškov u bolesničkoj sobi poslije zahvata nije bio "priključen" ni na kakav monitoring. Dakle, njegove se životne funkcije nisu pratile na monitoru, koji bi reagirao i na najmanju promjenu mladićeva stanja.

Monitoring prati pacijentov tlak, disanje, otkucaje srca i na svaki poremećaj vitalnih funkcija reagira zvučnim alarmom, na koji reagiraju sestre i liječnici.

Druga bitna stvar, doduše neslužbena, kaže da Loressante nakon operacije nije bio smješten u "recovery room" (sobu za oporavak, odnosno buđenje), kamo bi svi pacijenti poslije zahvata morali ići. Zatim ih se vodi, nakon buđenja, u kirurški šok (ako je u pitanju teža operacija) ili u bolesničku sobu (kod lakših zahvata). Miškova su nakon buđenja u operacijskoj dvorani, gdje je bio pod monitoringom, smjestili u bolesničku sobu.

Prema izjavi Ive Miškova, djeda nesretnog mladića, koji ga je (s mladićevim ocem) posjetio nedugo poslije operacije, Loressante je u bolesničkoj sobi bio "priključen" samo na infuziju i – kako su im rekle medicinske sestre – spavao je.

Dakle, sestra je samo vizualno mogla utvrditi da on spava, da nije pobjegao iz sobe i da mu je infuzija još u ruci. Vizualno nikako nije mogla utvrditi da je mrtav, jer mu sigurno nije stavljala dlan ispod nosa, kako bi utvrdila diše li još.

Što se točno događalo nakon operacije mladića, ako već ne može utvrditi bolničko Povjerenstvo, možda utvrdi inspekcijski nadzor Ministarstva zdravstva, koji je obavljen 18. rujna, ili policija koja je izuzela svu dokumentacije najnovije hrvatske medicinske tragedije.