StoryEditorOCM
Šibenikvremeplov

Nisu slušali ni Tuđmana! Prisjećamo se završne bitke Rujanskog rata i tjeranja agresora sa Šibenskog mosta

Piše Ivo Mikuličin
17. rujna 2021. - 09:32

Nesanica je uvelike mučila Milivoja Petkovića, zapovjednika 113. šibenske brigade u noći prije završne bitke Rujanskog rata, tjeranja agresora sa Šibenskog mosta. Dobro je znao da pomno isplanirana akcija uključuje nemalu dozu ratnog rizika, a, kao bivši časnik JNA, još bolje s kakvim neprijateljem ima posla.

Znao je i da je planirani napad na agresorske položaje poput rijeke bez povratka. Kako u slučaju eventualnog neuspjeha gotovo da i ne postoji neka utješna B-varijanta.

Petković je bio zapovjednik Zadarske vojne akademije sve do 26. srpnja 1991. godine, kad je napustio JNA, uvjeren kako velika srpska agresija neće mimoići Hrvatsku, Šibenik ni njegovo rodno Vrpolje. Poslije odlaska Davora Viduke u Split Petković je preuzeo časnu funkciju zapovjednika 113. šibenske brigade. S nemalim povjerenjem u još jednog bivšeg časnika JNA Božu Markovića, nositelja zadaće operativnog vođenja akcije oslobađanja Šibenskog mosta.

- Naši ljudi nešto slute, ali te molim, Božo, da nikom ništa ne govoriš o planiranoj akciji. Tajnost će nam dodatno zajamčiti uspjeh - kazivao je Milivoj pouzdanom i hrabrom Boži.

Sustav zapovijedanja

Više nego jasan sustav zapovijedanja činili su još Rahim Ademi, Goran Grguričin, Ante Buha, Anđelko Sladić, Mladen Renko, Frane Frkić i Luka Vujić.

- Marković je oličenje profesionalnog vojnika i časnika. Gušt mi je surađivati s njim, jer su njegove upute za sutrašnju bitku i više nego jasne - govorio je zapovjednik Ante Buha svojim Vodičanima u noći prije operacije „Most“.

image
Eksplozije na Šibenskom mostu iza leđa Ante Buhe, vodičkog zapovjednika
Marina Jurković

U pet sati ujutro 22. rujna šibenski su ratnici otvorili žestoku vatru prema Šibenskom mostu. Neprijatelj se odmah počeo povlačiti Benkovačkom cestom. Agresorske vojnike je dodatno uhvatila panika, kad su shvatili da im Zatonjani s jedne, a Vodičani s druge strane polako sužavaju prostor uzmicanja prema Gaćelezima. A kad su hrvatski branitelji osvanuli na Šibenskom mostu, predsjednik Kriznog stožera Josip Juras nije odolio želji da o tome obavijesti predsjednika Franju Tuđmanu.

- Franjo, brzo dođi. Zovu Šibenčani. Imaju izgleda sjajnu vijest – govorila je Tuđmanu supruga Ankica koja je prva podignula telefonsku slušalicu.

Josip Juras se malo podvukao predsjedniku pod kožu rečenicom „Vratili smo našu crtu od 16. rujna“. Bez detalja, kojima Tuđman jamačno ne bi bio oduševljen.

Dr.Tuđman je konstatirao „To je prava stvar“, ali i dodao „Čini mi se da ste ponešto načinili na svoju ruku. Mi smo dogovorili sporazum po kojemu svatko ostaje na svojim pozicijama“.
Juras je, pak, uzvratio:

- Pa niste valjda mislili kako ćemo ih pustiti da se kočopere na Šibenskom mostu?

Baš kao i Juras s radosnom viješću požurio je osmatrač Božo Pulić.

- Most je prazan. Neprijatelj se uredno pakirao, te u koloni krenuo Benkovačkom cestom- javio je Božo Šibenskom centru za obavješćivanje. Treba li posebno objašnjavati koliko je ta vijest značila umornim, ali silno motiviranim hrvatskim ratnicima. Od Pakova sela do Žirja, od Pirovca do Zečeva, od Skradina do Vodica.

Nepoštivanje dogovora

Stigla je, dakako, i do građana Šibenika, koji su se konačno radovali izlasku iz skloništa.

No, potpunu radost kvarila je situacija u Ražinama. Zakomplicirao se plan mirne predaje vojarne JNA na gradskoj periferiji.

Iz vojarne se zapucalo na policajce Jastreba Ajdukovića i Boću Brnića, makar su stigli s bijelom zastavom.

- Majku im njihovu! Ne poštuju ni jedan jedini dogovor. Samo, kao i uvijek, kupuju vrijeme- poludio je šef policije Nikola Vukošić, zbog iznenadne neprijateljske vatre. Na ražinsku vojarnu su se, stoga, sručile granate sa Žirja. Sve je, međutim, postalo još kompliciranije, kad je službeno objavljeno da je predsjednik Tuđman potpisao primirje s JNA.

Ogorčeni ponašanjem oficira i vojnika JNA u Ražinama Josip Juras i Nikola Vukošić su, ruku na srce, ignorirali primirje, pa i neke članove Kriznog stožera, koji su naglašavali „Predsjednika se mora slušati, prekinimo paljbu“. A Josipa i Nikolu vjerno je slijedio Božo Marković, koji se upustio u više nego uspješnu borbu u vodičkom zaleđu.

Iako je primirje potpisano u 15 sati, borbe su prestale tek šest sati poslije, kad je hrvatska vojska zaposjela položaje na Velikoj i Maloj Mrdakovici, te stigla pred gostionicu na ulazu u Gaćeleze. Pucnjava na Ražinama produžila se, pak, još dva sata. Sad je već predsjednik Tuđman izravno zaprijetio:

- Tražit ću posebno izvješće o nepoštovanju potpisanog primirja! I kaznu za neposluh!

Zahtjev za „posebnim izvješćem“, međutim, nikad nije stigao na adresu Šibenskog kriznog stožera. Predsjednik Tuđman bio je, naprotiv, iznimno zadovoljan potiskivanjem neprijatelja na crtu, koja se praktički nije mijenjala do operacije „Oluja“. Vrlo je vjerojatno da su Josip Juras, Nikola Vukošić, Milivoj Petković, Božo Marković, slavna 113. šibenska brigada i grad Šibenik, umjesto službenog prijekora za neposluh, u Tuđmanovim očima dobili neku novu dodatnu vrijednost.

26. studeni 2024 04:57