Nakon što je više mjeseci živio kao beskućnik, Dušan Praskić iz Požege, napušten i zaboravljen od rodbine, provodeći noći puna dva mjeseca na klupi pred Autobusnim kolodvorom, bio je zbrinut humanim angažiranjem dobrih ljudi iz "Zagreb-montaže", vlasnika tvrtke Vlade Čovića i brata mu Zvone, nadzornika u trgovačkome centru "Dalmare" u Šibeniku.
Pronašli su mu smještaj u napuštenu stanu u Ulici Slobodana Macure u blizini zgrade Socijalnoga. Nitko drugi ni riječju nije reagirao na našu priču o beskućniku Dušanu.
I kad je dobio krov nad glavom i bio zbrinut, umro je 18. veljače od posljedica više kroničnih bolesti, kao i komplikacija oko starih ozljeda koje je zadobio od pada prije nekoliko godina, otkad je i živio kao invalid. Primljen je u bolnicu u teškom stanju, gdje je nakon nekoliko dana i preminuo.
Nakon svega obišli smo Dušanovo počivalište na groblju sv. Ane, gdje mu je za pokoj vječni Zvone Čović na grob položio cvijeće.
Ostaje nam i ovdje ponoviti rečenicu iz našeg ranijeg teksta, čuvenog Ernesta Hemingwaja u romanu "Starac i more":
"Gubitak svakog čovjeka umanjuje čovječanstvo. Zato nikad ne pitaj komu zvono zvoni..."