Od katastarskih oznaka pašnjaka, preko industrijskih kolosijeka, pa do tvorničkih zgrada i cesta – sve to ide na prodaju s rokom prijave do 15. prosinca koju je oglasio Adrial Plus d.o.o. sa sjedištem u Šibeniku.
Riječ je o pedeset jednoj zemljišnoj čestici ukupne površine manje od 150.000 četvornih metara od čega je većina na prostoru bivšeg TLM-a – ili preciznije, u širem krugu nekadašnje elektrolize aluminija, proizvodnje naprasno prekinute napadom zrakoplova JNA u vrijeme bitke za Šibenik 1991. S time je započela agonija industrijskog giganta bivše države, a znatno manji dio oglašene prodaje odnosi se na sedam čestica zemljišta u Lozovcu, gdje je svojedobno također postojao dio TLM-ove proizvodnje.
Domaći konzorcij
Veliki ogoljeni prostor nekadašnjeg aluminijskog kompleksa sve ovo vrijeme upada u oči s glavne prometnice usporedne s tvorničkom ogradom, gdje zahvaljujući 'sretnom' trenutku usred stečaja TLM-a, proizvodnju aluminija prije nekoliko godina preuzima slovenski Impol, s perspektivom širenja i ulaganja u ljevaonicu. Prodavatelj, nekretninska tvrtka Adrial plus, danas s troje zaposlenih, zadnji je preostatak svojedobno privatiziranog TLM-a, koji je 2007., od nekadašnjeg državnog Fonda za privatizaciju s jednakim udjelima u 80 postotnom vlasništvu kupio konzorcij domaćih tvrtki sačinjen od Dalekovoda, Konstruktora, Zagreb Montaže, Aluflex packa i Feala.
Adrial plus zadnja je od tri preostale tvrtke iz toga vremena. Da ne zalazimo previše u dobro poznatu prošlost, za podsjetiti je kako je Impol kupio dvije: Tvornicu valjanih i Tvornicu prešanih proizvoda (TVP i TPP), dok je Adrial plus, kojeg se povezuje s krupnim šibenskim poduzetnikom Vladom Čovićem i njegovom Zagreb montažom kao većinskim vlasnikom, ostao s kapitalom od 300.000 četvornih metara prostora bivšeg TLM-a, a prvotno je tvrtka objedinjavala sve što je preostalo od nekadašnjeg aluminijskog kompleksa, izuzev proizvodnih cjelina TVP i TPP. Je li ta imovina opterećena s kakvim dugovanjima, nije poznato, osim da je dio prodan u prethodnim natječajima.
Sada na prodaju ide oko 150.000 četvornih metara i to je sve što smo uspjeli doznati od Krešimira Rajčića, direktora Adriala.
- U ovom trenutku tvrtki nije u interesu da se o tome piše, ljubazno je otklonio mogućnost za dodatna pitanja. Vlado Čović također, no ipak je rekao koju više:
-To bi vam trebali kazati u direkciji, nije moje da o tome govorim. Više i nisam u tome, čak nisam član uprave, niti je ZG Montaža većinski vlasnik. Ima čak 900 dioničara u Adrialu, no koliko znam, prodaja se provodi radi Impola. Oni su zainteresirani za preuzimanje toga dijela TLM-ova prostora, raspolažu već s 90 posto nekadašnjeg TLM-a, govori Čović. Bez obzira što je to bilo rascjepkano u privatizaciji, onaj tko uđe u TLM treba kontrolirati cijeli taj jedinstveni prostor, povezan cjelokupnom infrastrukturnom mrežom. To ide prema tome, i na kraju će tako završiti, kazao je Vlado Čović.
Trebaju krupnog kupca
Da se cilja na krupnog kupca – i da je to najlogičnije Impol – o čemu nemamo službenu potvrdu iz slovenskog aluminijaša, svjedoče uvjeti Poziva za iskaz obvezujućeg interesa za kupnju nekretnina – zemljišta i poslovnih prostora objavljeni 29. studenoga na stranicama SD-a. Pod naznakom kriterija za odabir najpovoljnije ponude, stoji da će biti prihvaćena ona koja nudi cjelovito rješenje, odnosno kupnju većeg broja nekretnina kao zaokružene cjeline i s najvišim iznosom cijene.
I Zdravko Burazer, nekadašnji TLM-ov sindikalist, a danas predsjednik nezavisnog Slapa koji zastupa interese radnika Impola, navodi logičnu težnju Slovenaca da kupnjom preostalih 'kvadrata' zaokruže tvornički krug naročito otkako je širenje proizvodnje otvaranjem ljevaonice sredinom sljedeće godine gotova stvar. Već su govori, kupili neke parcele.
No, ta će prodaja međutim, nekim bivšim radnicima TLM-a, žrtvama TLM-ove propasti biti sol na ranu koja nikad nije zarasla, ističe Burazer.
Na sreću, nastavlja, nekadašnji radnici Adriala plus proglašeni viškom bili su riješeni s deset tisuća eura otpremnine pa nije bilo njihovih potraživanja, za razliku od nesretne presaonice i dijelom valjaonice, koji radnicima nisu ništa platili, kaže Burazer.
- I onda sam tvrdio i danas mislim isto, da je država tada trebala odrediti da je najmanja otpremnina 6,4 tisuće kuna po godini staža i neoporeziva je, što bi se moglo držati nekom normalnom otpremninom - govori sindikalist.
Slaba kontrola države
U pogledu zemljišta koje sada prodaje Adrial plus, za diskusiju je je li dio tih parcela trebao ući u masu da se obeštete radnici presaonice koji su propašću TLM-a ostali kratkih rukava. No, to je bojim se, gotova stvar, Adrial plus uostalom, zasebna je pravna osoba, kaže Burazer i trebalo bi se vraćati 10 godina unazad, kada je nebrojeno puta isticano da država slabo kontrolira privatizaciju TLM-a od strane konzorcija i da su najveću cijenu platili radnici naročito iz presaonice.
Nisu naplatili niti zaostale plaće, vode i građanske sporove ne bi li dobili zadovoljštinu i razumljivo je da se osjećaju jadno ili pobjesne kada pročitaju da se TLM-ove nekretnine prodaju, a da oni od toga nemaju nikakve koristi. A sve zbog interesa velikih igrača koji su se naknadno između sebe podijelili praveći kalkulacije za svoj račun na štetu malih, premda je TLM prodan kao jedinstveno poduzeće, podsjeća Zdravko Burazer.
Osigurana budućnost
Od bivšeg TLM-a nešto se radnih mjesta zadržalo u bivšem Elemesu, no Impol zadnjih pet godina, sa svojim solidnim plaćama, redovitošću i ozbiljnošću jamči da će se proizvodnja aluminija ovdje dugoročno zadržati i širiti, uvjeren je Zdravko Burazer.
To je pozitivno u ozračju puno lošijih osobnih priča radnika koji su završili na ulici bez otpremnine i bez posla. Stotinjak ih je iz presaonice, a oko 150 iz valjaonice, gdje su ipak naplatili 40-tak posto potraživanja; neki bolje a neki lošije. Dobro je da je Impol neke preuzeo i svakako je najbolje da se Impol dogodio, nekom srećom ili božjom pomoću, zaključio je Zdravko Burazer.