StoryEditorOCM
ŠibenikIz prve ruke

Ispovijest bivšega novinara Zoltana Kaboka o Rujanskom ratu 1991. godine: Gori nebo i zemlja! Četnici su napali Šibenik!

Piše Zoltan Kabok
13. rujna 2019. - 15:29

Mjesec rujan! Osobno, uz svibanj, jedan od najljepših u godini. Ne zato što je to mjesec mojega rođenja, nego je to vrijeme kada nema više gužvi, nakon šušura turističke sezone. Počinje školska godina. Uvijek mi se čini da je u zraku neka, onako dobra vibra. Vrijeme! Pa ono je idealno. Bablje ljeto, more toplo. Baš gušt.

I tako razmišljajući o rujnu uvijek me nekako sjećanje vraća u tu 1991. Sve je tada bilo isto, ili barem slično – ali samo na prvi pogled. Jer nad mojom Hrvatskom već su se debelo bili nadvili oblaci rata. Gorio je Vukovar. U našoj županiji svakoga dana broj protjeranih Hrvata je rastao. Sjećam se prvih prognanika iz Lišana Ostrovičkih. I prvih žrtava… Kijeva, ali i onoga što se tada događalo na području moje županije. Znali smo da nećemo proći „lišo“ i da je zločinac Mladić spreman za udar, samo ne i kada. Vidjelo se to po onim razgovorima, što nisu bili pregovori – a trebali su biti u Velikoj Glavi.

Pa i onda kada smo kolega Ante Granik i ja postavljajući obična novinarska pitanja od zločinca Mladića dobivali odgovore koji su asocirali – platit ćete! Bit će ovo spaljena zemlja.

Mobiteli u povojima

Koliko su u tim vremenima, kada su vam 23 godine, srce i želja veći od pameti svjedoči i jedan događaj s kraja srpnja. Mobiteli su tada bili tek u povojima. Sjetit će se mnogi popularne cigle „dancalla", teškoga gotovo kilogram – kojim smo se tada javljali s terena. Svaku informaciju trebalo je osobno provjeriti, a to je bilo vrijeme kada je „rat informacijama“ bio na vrhuncu.
Nekoliko kolega me u kasnim popodnevnim satima toga srpanjskog dana nazvalo kako su čuli da će možda iz Žitnića pustiti – neke naše. Nije bilo druge nego otići i provjeriti.

Entuzijastična novinarska ekipa u kultnom Renaulutu 4 Radio Šibenika, koji je vozio Siniša Pavasović, a koju su činili Davorka Blažević, Marina Jurković i Diana Ferić te moja malenkost, zaputila se prema Žitniću. I ne samo da smo se zaputili, nego kako je padao mrak, prošli smo i nadzorne točke te ušli – pravo u središte sela. Ne treba reći kako su nam se noge odrezale. Iz okolnih kuća „rezervisti“ su taman kretali na večeru. Vojske „ko u priči“. Zaustavio nas je jedan, mislim da je bio zastavnik JNA. Pita nas tko smo. Kažemo novinari, ali ne i otkud.
Mrko odgovori: „Ma, bežite odavde. Ovde je rat. Ovde se puca.“
Nije nam trebao dva puta reći. Okrenuli smo se i pobjegli glavom bez obzira. Nitko od nas gotovo do Bilica u vozilu nije progovorio ni riječi. Jer znali smo - imali smo sreću. Da, sreću –ludu sreću. Ali valjda Bog čuva takve!

Uglavnom, takvih i sličnih primjera bilo je bezbroj. Sjećam se da smo neposredno uči početka rujanskog rata na jednoj od čuka-promatračnica ZNG-a vidjeli kolone oklopnih transportera i tenkova kako se grupiraju u Međarama i Cicvarama koje su tada bile okupirane. Bio je to očiti znak.
"Rujanski rat" počinje!

Zora toga 16. dočekala me u Vodicama. Upravo sam slao izvješće za jutarnju kroniku Hrvatskoga radija. Zvala me urednica Tanja Markeljević. Mislim da je bilo negdje pred emisiju.

- Zoltane, što se to događa kod vas?

- Tanja! Gori nebo i zemlja! Četnici su napali Šibenik.

Nije mi se dalo dalje objašnjavati. A jel' uopće trebalo? Bila je to borba na život ili smrt. I svi mi koji smo tada i 90-ih godina odabrali svoju, našu stranu samo zato što smo željeli biti svoji na svome, znali smo – ili ćemo pobijediti, ili nas neće biti.

No, i usprkos tome, ono čega se sjećam tih dana je - atmosfera. Nevjerojatno koliki je bio entuzijazam među ljudima, vojnicima. Svi su se uključivali u obranu.
Jedinstvo, kakvoga mislim da će teško više biti.

Atmosfera za pamćenje

Hrane je bilo u izobilju. Iz svake kuće je „vonjalo“. Što je bilo i razumljivo. Nije bilo struje i sve zalihe iz hladnjaka trebalo je pripremiti kako se ne bi pokvarile. Napad je trajao. Svakodnevno na prvim položajima i u kontaktu s divnim ljudima u Kriznom stožeru, sve je bilo bitno za izvješća koja sam slao Hrvatskome radiju. Dnevno i 20-ak, ali ne onako suhoparno, novinarski. Već pomalo lirski, jer sam znao da je to poruka koja ide u svijet. Poruka onima koji su na prvoj crti, ali i onima koji su bili s druge strane. Poruka – ovo je Hrvatska! Ovo je naša Domovina.

Mi nikoga ne napadamo, mi samo branimo svoje. Nakon tjedan dana rujanski rat je okončan. Tek kasniji događaji potvrdili su koliko je bila važna ta pobjeda. Svi oni koji su je izvojevali s puškom ili bez nje pisali su povijest. Da tada nisu bili ni svjesni. Povijest u kojoj se Hrvatska Šibenikom diči!

24. studeni 2024 11:32