- Da nam je gostiju onoliko koliko je inspekcija, gdje bi nam bio kraj! - kroz smijeh nam govori Josip Jaram iz poznatog brodaričkog restorana "Jadran", s polustoljetnom ugostiteljskom tradicijom, koja prelazi s koljena na koljeno, jednako kao i ime Josip u njihovoj familiji – s dide, oca, pa sad na sina. Na lijepoj teraci u hladovini je 40-ak mjesta, za deset stolova, vrijeme je oko ručka, ili nešto malo iza, a samo je jedan stol puno. Mršavo!
A unutra je u restoranu, još 80 mjesta, u zatvorenom prostoru. Ne isplati ih se ni otvarati što zbog COVID režima, što zato što nema ni potribe ni navale...
- To nam je što nam je! - veli nam Jaram - Lani nam je sezona počela kasno, a završila oko Velike Gospe. Ka da si je nožem pririza! A ove bi godine, kažu, mogla i ranije, a da nije pravo ni počela. Ovo šta vidite da se kupa doli po plažama, to je uglavnom naš, domaći svit, oni ljudi dođu, a drugo je sve jako slabo. Turista, stranaca baš i nema, tako da se nemamo s nečim posebno pohvaliti. Talijana nema uopće, Rusa nešto malo, čak ni Mađara nema koliko ih je znalo bit. Ima nešto Nijemaca, Slovenaca, Čeha, Poljaka... - obilazi s nama 'kartu đeografiku' od EU-a Josip.
Nema opuštanja
Izgleda da će trebati godina da se mi vratimo na ono staro normalno. Jer, vele nam naši domaćini, i ono malo gostiju šta je lani došlo, a i ove godine, non stop gleda u mobitel i prati vijesti od kuće – hoće li ih zatvoriti, šta će biti kada se vrate kući, hoće li morati u karantenu.
- I frigaj ti takvi odmor, na kojem se ne možeš opustiti ni sekundu. Doša si se opustit, bacit mozak na pašu, a stojiš atento u fermi i dršćeš ka lovački pas - zaključuje umjesto njih mudro moj kolega fotoreporter Ante Baranić s kojim me tokalo krenit u obilazak brodaričko – krapanjske rivijere. Ante se ovog prostora sića još otkako je gospođa Marjanka, legenda tamošnjeg turizma, prva, još tamo krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih godina, počela izdavat i afitavat sobe, zimmer – frei, još dok su apartmani bili u povojima. Marjanki je goste slao Mate Barnović, koji je imao automehaničarsku radnju, specijaliziranu posebno za francuske aute, Citroene i Peugeote. Pa, kad bi koji naletili, a nisu imali di prispavat, Mate ih je sla u svoje susjede - sjeća se Ante brodaričkih turističkih početaka.
A i svog mehaničarskog šegrtovanja kod čuvenog šibenskog meštra. Kod kojeg je učio zanat. Trajno se izliječivši od francuskih auto-moto brandova.
- Dok popraviš jednog Citroena, moš tri Opela uredit! Sastavit i rastavit, dok ovom prominiš samo filter od ulja! Nimalo ne zavidim ovim aviomehaničarima što će sad morat radit na ovim francuskim Rafalima. Bit će da i na njima ima ključ od 7 i tri kvarta, ka i na Peugeotu! Jel moš to zamislit – sedan malo, osan veliko! Pa se ti frigaj kad zaboraviš di si ga ostavija. Čekaj, jel ti ovo sve pišeš? - nije fermava moj kolega.
Sta je tek kad smo našli gospođu Marjanku, da je pitamo, kao iskusnu turističku djelatnicu, kakva je sezone ove godine. Za nju nikakva, jer se zbog lošeg zdravlja već godinama ne bavi ni turizmom, ni iznajmljivanjem.
- Je, bili smo dobri ja i Mate, pravi susjedi, lipo smo se držali, pomagali jedni drugima – priča nam, ali nije od volje, obolila je i ne ide nigdi, ćer je pazi i spizu joj donosi.
Elitno naselje
Današnja je Brodarica, što su je kao svoj prekomorski posjed izgradili ponajprije mještani otoka Krapnja, a poslije njih su došli i svi ostali, krapanjski zetovi iz Dalmatinske zagore, koji su došli 'u laštvo', na 'ženski dio', gastarbajteri iz Dojčlanda koji su investirali marke u terene pa gradili vikendice s devet - deset sobičaka... pa je malo – pomalo, kad se to sve izlegaliziralo, a sada po novome i spojilo na odvodnju i kolektor, došla na glas kao elitno gradsko naselje. Naročito otkako se zadnjih godina uredila i plaža Rezalište – samo joj ime govori da je nastala na mjestu gdje je nekad bilo ruzinavo groblje starih isluženih brodskih odrtina. Danas je tamo Copacabana! Nitko više ne govori o osnivanju vlastite općine i odvajanju od Šibenika, što je bilo aktualna i vruća politička tema prije 15-ak – 20 godina, Brodarica s Ražinama i Zablaćem.
Nekako u to vrijeme na Brodaricu se doselila i obitelj Klanjčić - gospodin Zlatko i supruga mu Dragica – ali kako njih nije zanimala politika gledali su čime bi se mogli bavit. Pa su zaključili kako je turizam i iznajmljivanje apartmana najbolji i najmanje rizičan biznis. Danas imaju četiri apartmana koji u sezoni iznajmljuju po 75 eura, a van sezone od 35 pa naviše. I ne žale se! Ni ove godine. Imaju stalne goste koji dolaze već cijelo desetljeće, i ponekad imaju čak i problema da zadovolje potražnju. Ne, nisu spuštali cijene, veli nam Dragica, takve su kakve su bile i prije, a sezona je, što se njih tiče, super i ove godine i lani. Lani je buking bio 85 – 90 posto, a ove je godine na cijelih 100.
- Brodarica je specifično misto. Tu sezona počinje 1. lipnja, praktički smo dio grada, nismo rivijera, nismo baš uređeni koliko bi mogli i trebali biti, ali ja to ljudima kažem unaprijed, da smo u tom pogledu malo zaostali, da se ne iznenade i onda to ljudi prihvate. Bitno je da ljudima date kvalitetu za novac koji tražite - veli Dragica dok sjedimo u lijepo uređenom dvorištu. A to što ima stalne, uvijek iste goste, očito je dovoljan dokaz da u tome i uspijeva. Zapravo, onaj tko ima stalne goste, ne mora se bojati ničega. Čak ni Covida!
Navikli se na koronu
Ali, ajde, u zadnje vrijeme i Turistička zajednica Brodarice se trudi, djeluje da situacija ide nabolje, uredila se i magistrala, ima i nekih planova da se ovaj dio uz more malo uredi. Bit će to sve dobro! Ipak, i gospođa Dragica primjećuje da ove godine najviše u mistu fale Brodaričani i Krapnjani iz Amerike, Kanade, Australije, oni su ti koji stvaraju šušur i turistički ugođaj po mjestu. Eto, lani su sezonu spasili gosti iz bivše Juge i s Balkana, oni su došli s obiteljima, pa su nadoknadili one izdaljega koji zbog korone nisu došli prošle godine. Ove su se godine svi na koronu već pomalo navikli.
- Ma bolja je sezona nego lani, ma je, sigurno. A ako se šta ne poremeti, bit će odlično! - optimist je i Ljubo Gović dok plete mriže na muliću ispod svoje pizzerije Delfin. Ima i on jedan apartman, zauzet je, otvorio ga je prije misec dana, daje ga priko agencije i nada se da će tako biti do kraja osmoga. I u Delfinu nije loše, fala Bogu. Triba bit zadovoljan! Uvik može bit gore! A za ne daj Bože, tu je i mrižica, je li. Šta se uvati? A nekad bugvica, nekad strun, šta uleti. Eto tako! - zadovoljan je Ljubo.
Blizu kojeg su i Tri nonića, skoro ka i one nonice iz pisme Drage Gervaisa, iz pučkoškolske čitanke.
Vice Tanfara, Branko Gović i Joso Gović, svaki dan se ovako pridveče sastanu, kad sunce padne, sidnu i ćakulaju. A di će drugo, pogotovo sad otkako je ova korona.
Ko naleti, dobro naleti
Jeste li imali problema s njom? - pitam.
- Ma kakvi, Joso je pribolija, a Branko i Vice su se cijepili. I pogodite s čime je Vice ima problem? S cjepivom! E, i nakon druge doze me je uvatila upala onog srčanog, kako se reče... e, mišića. Biće, ka i onom o kome je ovih dana pisalo u Slobodnoj. Ali, nema nikakvog dokaza da je to od toga! Skupljala se voda, unutra, i leža san pet šest dana u bolnici. I sad je dobro! Ali, da van kažen, ja bi se i unatoč tome i sad odlučija isto se cijepiti - s optimizmom Vice gleda u budućnost. A sezona? Daj Bože da potraje bar do kraja osmoga miseca! Ali, već posli dvadesetoga je to lutrija. Ako ko naleti, dobro naleti! Lani su Bosanci spasili. I oni su dobri gosti. Bar se ne moraš mučiti privađati! Sporazumiš se s njima lako! - veli Vice koji je preuzeo ulogu glasnogovornika grupe.
A i najmlađi je! On je jedini poslijeratna proizvodnja, 1946. godište. U to se u priču ubacije i Ante, koji mora 'subjekte' malo opustit prije snimanja:
- Imate pravo. Meni je najnaporniji njemački jezik! Ljudi, šta mene nakon priče s Nijemcima bole ruke! Nu, di neće, kad mi svaka rič priko njih prođe! Svaku privodin - na mote! U mene je sve - hendmejd! Ručni rad! A sad samo zapamtite di ste stali, da se morete pripoznat poslin u novinama...
Zaključak? Diktirao nam ga je jedan u pero:
- Dobro je. Naučili smo i s malim bit zadovoljni. Onda moraš bit tehničar da sve namiriš. I državu, odnosno inspektore, i goste i familiju...