Sud Europske unije donio je novu presudu u 'slučaju švicarac', a tiče se sudskog postupka u Mađarskoj protiv društava OTP Bank i OTP Factoring. Sud je u presudi poručio da se nepošten karakter nejasne ugovorne odredbe koja rizik promjene tečaja stavlja na korisnika kredita i koja nije odraz zakonske odredbe može preispitivati pred sudom te uputio snažnu poruku bankama i nacionalnim sudovima. Udruga Franak osvrnula se na tu presudu Suda EU-a, piše tportal.
Temeljem priopćenja za medije Suda Europske unije, odvjetnik Srđan Kalebota, član Udruge Franak, tumači da Sud ovom presudom ponavlja standarde postavljene u predmetima Kasler i Andricuic, iako se ovdje ne radi o rastu tečaja švicarskog franka (CHF) općenito, nego o razlici prodajnog i kupovnog tečaja jer je OTP u Mađarskoj ugovarao kupovni tečaj švicarskog franka za isplatu kredita, a prodajni tečaj švicarskog franka za naplatu anuiteta.
'Radi se konkretno o dužnosti nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti utvrđuju ništetnost nepoštenih odredbi te obvezi banaka prema kojoj su korisnicima kredita morale pružiti dovoljno informacija kako bi ugovorne odredbe o promjeni tečaja razumjeli, i na formalnoj i na gramatičkoj razini, te kako bi znali ne samo za mogućnost deprecijacije nacionalne valute, već bi mogli na temelju toga ocijeniti i potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze.
Pozitivno je za potrošače to što su takva shvaćanja Suda EU-a o zaštiti korisnika kredita u švicarskim francima već prihvatili i Ustavni sud RH, Vrhovni sud RH i Visoki trgovački sud RH kada su valutnu klauzulu u švicarskom franku u ugovorima o kreditu kod osam banaka u Republici Hrvatskoj proglasili nepoštenom i ništetnom', poručio je Kalebota.
U mađarskom slučaju, T. Ilyés i E. Kiss sklopili su u veljači 2008. s OTP bankom ugovor o kreditu u švicarcima. U ugovoru je bio naveden rizik promjene tečaja, do čega je i došlo na štetu korisnika kredita, što je uzrokovalo veliko povećanje iznosa njihovih mjesečnih rata. U svibnju 2013. T. Ilyés i E. Kiss pokrenuli su postupak pred mađarskim sudovima protiv društava OTP Bank i OTP Factoring, kojima su ustupljene tražbine iz ugovora o zajmu. Tijekom tog postupka postavilo se pitanje može li se ugovorna odredba o riziku promjene tečaja smatrati nepoštenom u smislu europske Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima zato što banka tu ugovornu odredbu nije formulirala na jasan i razumljiv način.
Mađarska je u međuvremenu, 2014., donijela propis kojim se iz ugovora o zajmu u stranoj valuti brišu neke nepoštene ugovorne odredbe, gotovo svi postojeći dugovi na temelju tih ugovora pretvaraju se u mađarske forinte (HUF) te se primjenjuje tečaj koji je utvrdila Mađarska narodna banka. Tim se propisom također željela provesti odluka mađarskog Vrhovnog suda o neusklađenosti s Direktivom nekih ugovornih odredaba iz ugovora o zajmu u stranoj valuti. Međutim i prema tom novom propisu, rizik promjene tečaja u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak snosi potrošač.
Budući da, u skladu s Direktivom, ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih zakonskih ili regulatornih odredaba ne ulaze u njezino područje primjene, Regionalni žalbeni sud u Budimpešti, koji odlučuje u predmetu T. Ilyés i E. Kiss, zatražio je od Suda EU-a da ocijeni nepošten karakter odredbe ako ona nije jasno i razumljivo sastavljena, iako je mađarski zakonodavac, time što nije intervenirao u to pitanje, potvrdio da tečajni rizik u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na predmetnu stranu valutu i dalje snosi potrošač.
U svojoj posljednjoj presudi Sud podsjeća da je pravilo o izuzeću od primjene Direktive na ugovorne odredbe, koje su odraz prisilnih zakonskih ili regulatornih odredaba, opravdano time što je legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u ugovoru. Ipak, to ne znači da je druga ugovorna odredba, poput one o riziku promjene tečaja, na koju se ne odnose zakonske odredbe, također u cijelosti isključena iz područja primjene Direktive. Nacionalni sud dakle može ocjenjivati nepošten karakter te odredbe ako nakon pojedinačnog ispitivanja smatra da ona nije jasno i razumljivo sastavljena.
Naposljetku, Sud potvrđuje da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošten karakter drugih ugovornih odredbi, poput one o riziku promjene tečaja, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.
Odluka Suda EU-a jednako obvezuje druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.
U tom pogledu Sud smatra da financijske ustanove moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. Taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega. Iz toga slijedi zahtjev da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran, već i da može ocijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
Nadalje, piše tportal, Sud navodi da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi moraju ocjenjivati pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.