Tekući sapuni, papirnati ručnici, toaletni papir, deterdžent za posuđe, boje, kistovi, papir za printanje, flomasteri za ploču, krede u boji, obična ljepila, vruća ljepila, pištolj za vruće ljepilo, šeles (hamer) papir, magneti, pribadače za panoe, radni listići, markeri, USB, čak i kabeli za internet.
Ukratko, što god se traži od ravnatelja, on kaže: “Škola nema novaca, što ti ja mogu, snađi se...”
Sve spomenuto nije popis zaliha za krizne situacije, poput onih koji su u prvom valu koronavirusa preplavili javni prostor. To je, naime, samo dio potrepština koje, prepoznat će mnogi prosvjetari, upravo oni iz vlastitih džepova mjesecima, a neki i godinama, osiguravaju ne bi li obrazovne ustanove i nastavni proces funkcionirali primjereno 21. stoljeću.
Popis je to koji je prikupio Sindikat hrvatskih učitelja od svojih članova tijekom sastanaka “na terenu”. Popis je zanimljiv to više što je ovih dana, zbog pojave koronavirusa, od obrazovnih ustanova zatraženo pojačavanje higijensko-sanitarnih mjera, a prema izjavama prosvjetara koje pljušte sa svih strana, mnoge škole ne samo da nemaju ni osnovne dezinficijense, nego, zbog zabrane zapošljavanja, nemaju ni dovoljno spremačica koje bi taj posao trebale obaviti.
Provesti kontrolu
– Kako smo često na terenu, na jednom od sastanaka članovi požalili su nam se da sami moraju nabavljati i nositi u škole neka sredstva za rad. Dali smo im papir da napišu što najčešće nose od kuće u školu. Ne samo da moraju kupovati sredstva koja su im potrebna u nastavi, nego, kako možete vidjeti, mnogi pišu kako sami moraju nabavljati sapune, toaletni papir, papirnate ručnike. Ako osnivači kažu da školama daju novac za materijalna sredstva, ako Ministarstvo znanosti i obrazovanja kaže da šalje novac, onda postavljamo pitanje transparentnosti trošenja tih sredstava. Očito treba provesti kontrolu o tome kamo ta sredstva odlaze, ako uopće postoje – kaže Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja.
Samo u tri godine će se za potrebe kurikularne reforme, koja je frontalno počela ove školske godine, prema najavama resornog Ministarstva obrazovanja, utrošiti oko dvije milijarde kuna, što iz našeg proračuna, što iz europskih izvora.
Dio tog novca (oko 42 milijuna kuna) usmjeren je školama za kupnju sredstava i opreme potrebne za provedbu kurikuluma, poput nastavnih pomagala i potrošnog materijala. Stoga je doista opravdano pitanje zašto još uvijek u mnogim školama te materijale nastavnici kupuju sami.
O svojim iskustvima na ovu temu progovorili su i na Facebooku unutar nastavničke grupe Školska zbornica, na koju su u kratkom vremenu stigli deseci priča učitelja (ali i ravnatelja) iz cijele Hrvatske.
– Situacija se razlikuje od županije do županije, ali i od škole do škole u istoj županiji. To znači da mnogo ovisi o osnivačima škola, ali i sposobnostima te agilnosti ravnatelja. Škole se sve teže nose i s Vladinom zabranom zapošljavanja u javnim službama. Bojim se da, dok se ne dogodi neki incident u školama, poput zaraze i slično, Vlada i resorno ministarstvo neće reagirati ni imati sluha za ovaj problem – upozorava Josip Matković, osnivač i administrator grupe Školska zbornica i sindikalni povjerenik Preporoda u OŠ dr. Vinka Žganca u Zagrebu.
Priče koje su u toj grupi, vezano uz materijalne uvjete u kojima rade, iznijeli učitelji vrlo su slične, jedino sudionici rasprave traže anonimnost.
Primjerice, javila se jedna učiteljica iz šibenske OŠ Fausta Vrančića koja je, među ostalim, napisala:
“Otkad radim (25 godina), nikada nije bilo tople vode, sapuna ni papira u učeničkom WC-u, pod objašnjenjem da će zaštopati školjku papirom, a od sapuna napraviti klizalište. Stoga često djeci dajemo maramice ili tekući sapun kupljen vlastitim sredstvima. Više nam se ne nabavlja toner, nego nas se upućuje na jedan zajednički printer... pa, naravno, trošim vlastiti toner, otprilike 300 kuna mjesečno.”
Učiteljica iz Zagreba ističe kako za potrepštine potrebne za školu izdvaja 200 kuna mjesečno, “iako ne svaki mjesec”, dok druga zaključuje:
“Grad Zagreb stalno kasni s uplatama za sve. Tako da mi nije jasno kako preživljavamo. Nenamjensko trošenje? Sumnjam.”
Deseci sličnih priča
“Materijalni i higijenski uvjeti u školama su na niskoj razini. Primjerice, da bi PC i e-dnevnik bio priključen u mojoj učionici, spojen je na jedan produžni kabel koji sam sama kupila. Na drugi, također vlastiti, spajam projektor koji će nakon dvogodišnjeg moljakanja uskoro biti priključen na lift. Taj isti kabel služi školi za priredbe i na njega se spaja sintesajzer”, dio je priče učiteljice koja je zamolila za potpunu anonimnost.
Dodaje i kako “nije normalno da u našoj školi učitelji s učenicima dijele isti WC”, ali i da godinama gleda kako “u školskoj kuhinji učenici uz užinu ne dobivaju papirnati ubrus, već se nakon jela brišu dlanom i rukavom, što mi je neshvatljivo u 21. stoljeću”.
Profesorica riječke gimnazije također procjenjuje da za potrebe nastave potroši oko 300 kuna mjesečno, dok osnovnoškolska učiteljica iz Zagreba ovako opisuje situaciju:
“Ako su i imale sredstava za rad, čistačice fizički ne stignu očistiti sve što bi trebalo jer ih je premalo, a škola velika. Znala sam sama čistiti svoju učionicu i kupovati si sredstva za čišćenje. Radim u produženom boravku i nikad dovoljno papira, tempera, kolaža, hamera, tkanine, krede za van, biljaka i sjemena za pokuse, konca, vune, kartona, krpica za brisanje, papirnatih ručnika.”
Nekoliko prosvjetara ipak je upozorilo i na drugi problem: čak i kad škola osigura dovoljno sapuna i papira, oni brzo nestanu “zbog neodgojenih đaka koji njime igraju nogomet ili začepe namjerno WC školjku”, odnosno učenici ih “izmasakriraju”, pa mnogi pozivaju roditelje da upozore djecu.
Sličnih priča ima na desetke. Je li konačno došlo vrijeme da se ovim problemima ozbiljno pozabave i mjerodavne adrese?